Živeći neprekidno u egzistencijalnoj zebnji, stvorio je značajno djelo o opštoj nesigurnosti i ugroženosti čovjeka, služeći se prevashodno postupkom groteske, paradoksa i fantastike.

U svim njegovim pripovjetkama i romanima usamljeni čovjek bačen je u svijet u kojem vlada obrnuta logika, paradoks.

Neki teoretičari i književni kritičari pribjegavaju sociološko-historijskom tumačenju Kafkinih djela. mnogi ih tumače biografski, odnosno psihološki, mada ima i onih (Maks Brod recimo) koji djelu pristupaju sa religijsko-mitološkog stanovišta, kao i onih koji se drže tzv. imanentnog čitanja, odnosno samog teksta, zanemarujući pritom spoljašnje okolnosti.

Kao malo koje djelo svjetske književnosti prije i poslije Kafke, djelo ovog pisca u cjelini je prožeto snažnim osjećajem straha, krivice, beznađa, očaja i vjerom u goru budućnost (kod Kafke može biti samo gore, boljeg naprosto nema, svaki ishod je nužno rđav), prenosi CDM.


Pa ipak, budući artikulisan u djelu, čini se da je sav taj očaj nadišao samog sebe. Kafka je testamentom odredio da se njegova neobjavljena djela spale, ali Maks Brod, njegov prijatelj i izvršilac testamenta, nije ga poslušao, tako da je veći dio Kafkinog opusa štampan posthumno.

Njegova najpoznatija djela su: romani "Proces", "Zamak", "Amerika", pripovjetke "Preobražaj", "Jazbina", "U kažnjeničkoj koloniji", "Presuda", "Prolaznici koji trče". 


(Lejla Trle)