Priča je to o padu pojedinca u očima zajednice koji se manifestira koliko kroz unutarnji sukob protagoniste toliko i kroz njegovu želju za iskupljenjem. Smailhodžić sirovom energijom izvlači esenciju iz Muradbegovićevog tragičnoga lika vođen sigurnom rukom Milinkića. 

“Robijaš” je veoma potentan prikaz čovjeka koji je žigosan i ostavljen na rubu društvene margine. Iako je “odležao” gnusan zločin počinjen iz strasti, bezimeni robijaš želi reintegraciju u društvo, on vapi za amnestijom.

No, narod nikada ne zaboravlja niti prašta te on postaje ogorčeni mrzitelj društva, arhetip Shakespearovog Timona Atenjanina “mrzitelja čovjeka”. Robijaš na taj način postaje ljuskom prijašnjeg sebe: nekada poletan mladić pun života i ljubavi sada se okružuje šljivovicom i sazom (Murdbegovićev sevdah-pathos) te postaje zatočenikom potpuno drugačijega zatvora od onog u kojem je robijao ranije. 

Radi se unutarnjem zatvoru u koji je bačen od strane dželata kojeg se najviše boji, ali i kojem očajno želi da se približi. Taj dželat nije niko drugi do isti narod koji ga je osudio na izopćeništvo.

Želio je Robijaš, dakako, prije nego je postao robijašem na sličan način da se približi svojoj ljubljenoj izabranici. Način je to strastven ali u svojoj strasti – konačan. Brehtovska fatalnost usljeđuje – Robijaš ne biva prognan nakom odslužene robije jer to bi bila odveć manja kazna, on biva izopćen, alieniran do besvjesti, otjeran van granica vlastitog emotivnog i mentalnog zdravlja. 

Kolektivna kazna društva izgleda postaje okrutnijom nego kazna pravnog sistema. Zanimljivo je kako Robijaš ni u jednom trenutku za svoju situaciju ne krivi pravni sistem niti državnu vlast. Naprotiv, zahvalan je za svoje iskustvo jer, kako kaže, u zatvoru je “izučio zanat”. 

Uznemiravajuće je što tvrdi da je isto tako u zatvoru naučio ‘ljudskost’. Ne odvajajući se od flaše i saza on lamentira svoj nesretni život i tragediju koja ga je pogodila a koju je on svojom rukom izazvao. Iako svjestan težine svog zločina kao i kazne koju je izdržao on smatra da je “svoje odležao” ali to nije ista percepcija koju dijeli njegovo okruženje. Trojac Muradbegović-Smailhodžić-Milinkić ovdje briljira ne dozvoljavajući publici da okrene oči od pada Robijaša ali ni od kolektivnog pada zajednice kojoj fali empatija i solidarnost. 

Ovo je veliki komentar na današnje prilike u našem društvu. Upravo je odsustvo zajednice i potpuna samoća Smailhodžićevog lika na pozornici jeziva te izazva iminentno odsustvo ravnodušnosti prema onome sto se zbiva pred publikom. Iako mračni usud konstanto visi nad Smailhodžićevim likom poput Damaklovog mača, glumac ne postustaje da ogoli svoju dušu pred publikom i za to je potrebna vještina koju ovaj glumac nesumnjivo ima. 

Uz to je profesor Milinkić adaptirao dramu na način da ona ima emotivnu anonimnost što je samo po sebi bio dodatan napor koji je prevaziđen uspješno: Milinkić je kontekstuirao dramu u jednom tonu koji je jako taman ali nipošto nije crn: naime, u “Robijašu” ima prostora za ljudskost, za ljubav – one kapaju sa pozornice bas kao krv počinjenog zločina. Ali nema mjesta za oprost. Nema ni mjesta za imena, sve je zagrnuto plaštom anonimnosti koji dodaje drami dimenziju epske svevremenosti. 

Odsustvo skoro bilo kakvih imena pa čak i imena samog Robijaša dozvoljava da se kolektivna krivnja preliva na sve nas baš kao krv koja mu je postala konstantnom mrljom na savjesti U tome je sadržana katarzičnost čitave Robijaševe tragedije.

Turneja je počela sinoć predstavom u Zavidovićima i nastavlja se u ovim gradovima: Olovo, Srebrenica, Gradačac, Maglaj, Žepče, Tuzla, Zenica; širom Krajine, Hercegovine pa onda i u diljem Evrope.