Omiljena kćer je daleko, snalazi se sama. Ali jeste tjeskobno do izvjesne mjere. Ne kao u ratu - to je naprosto neusporedivo: u ratu nismo imali ničega pa ni slobode, a danas nemamo slobode kretanja u određeno vrijeme - to se mora i može podnijeti, zarad opšteg interesa - govori u razgovoru za Fenu o danima izolacije u vremenu pandemije književnica Ferida Duraković.

Duraković kaže da je težak osjećaj ne moći izaći kad hoćeš i gdje hoćeš, da ne možeš popiti kafu u svom omiljenom kafeu, da se ne možeš zagrliti s dragim ljudima na sunčanom proljetnom danu na Vilsonovom - a nakon dva mjeseca već polako sve to kreće na nerve, koji su od rata dobro utanjeni.

- Ali ja se ne dam! Pišem, čitam, fejsbučim. Održavam socijalnu bliskost i fizičku distancu! Prevodim roman Amele Marin o putovanju jedne majke sa dvoje djece u pravcu mora iz opkoljenog grada, s naslovom "More". Završavam knjigu kratkih proza nakon deset godina! Zovem porijatelje, žalimo se jedni drugima, pričamo viceve i razmjenjujemo tuge i svakodnevicu, radujemo se jedni drugima, uvezujemo se po linijama srca, zabavljamo djecu na društvenim mrežama - kaže Duraković.

Opisujući svoje izolacijske dane, Ferida Duraković navodi da sa svojim dragim pušta stare ploče jer imaju i gramofon.

- Slušamo pjesme iz naše mladosti, gledamo stare filmove, kuhamo... I ovo će proći. Treba čuvati fizičko i psihičko zdravlje. Treba čuvati svoje ljude i njegovati ljubav za prijatelje - podvukla je.

Književnica Ferida Duraković u konačnici savjetuje: "Gajite biljke po prozorima i na balkonima. Udomite neku životinju - ribicu, ptičicu, mačku, psa, ježa...Kućni životinjski prijatelji bolji su lijek za dušu od svih antidepresiva - zaključila je.

(Fena)