29.12.2016. 18:14
0
Mrzila sam trudnoću i nisam se zaljubila na prvi pogled u dijete. Kakva sam ja to majka?
Kažu da majka sve zaboravi kad vidi svoje dijete. Ja ne spadam u te majke. Do kraja života neću zaboraviti kakvu sam trudnoću imala. Do kraja života neću zaboraviti da sam se promijenila fizički i psihički. Do kraja života neću promijeniti mišljenje da je to najgore razdoblje moga života.

Naša čitateljica Marija B. poslala nam je priču u kojoj je opisala svoje iskustvo blizanačke trudnoće i osjećaja koji su je preplavili tada i nakon rođenja njene djece. Svaka žena je drugačija pa tako i trudnoća i iskustvo porođaja, a ovo je njena priča:
 
Cijeli život sam gledala trudnice kao divna bića. Njihov osmijeh, način na koji se kreću, komuniciraju, njihov sjaj u očima… Uvijek su bile posebne. I bila sam uvjerena da ću jednoga dana i sama biti takva.

Suprug i ja smo htjeli bebu. Konačno, test je pokazao plusić i bili smo nevjerojatno sretni. Mislila sam da moji dani “blaženog stanja” počinju. I jesu. Trajali su punih tjedan dana. Ostatak trudnoće je bio sve osim blažen. Krenule su prve mučnine, prvo samo jutarnje, a onda cjelodnevne. Povraćanje, stalna muka u želucu. Čitala sam forume, istraživala sve moguće stranice s namjerom da pronađem bilo što, što bi mi pomoglo da to sve prestane ili barem da se ublaži, da budem trudnica kakva sam htjela biti, ona nasmijana, sretna, u iščekivanju da vidim svoga bebača.

Naša čitateljica Marija B. poslala nam je priču u kojoj je opisala svoje iskustvo blizanačke trudnoće i osjećaja koji su je preplavili tada i nakon rođenja njene djece. Svaka žena je drugačija pa tako i trudnoća i iskustvo porođaja, a ovo je njena priča:

Cijeli život sam gledala trudnice kao divna bića. Njihov osmijeh, način na koji se kreću, komuniciraju, njihov sjaj u očima… Uvijek su bile posebne. I bila sam uvjerena da ću jednoga dana i sama biti takva.

Suprug i ja smo htjeli bebu. Konačno, test je pokazao plusić i bili smo nevjerojatno sretni. Mislila sam da moji dani “blaženog stanja” počinju. I jesu. Trajali su punih tjedan dana. Ostatak trudnoće je bio sve osim blažen. Krenule su prve mučnine, prvo samo jutarnje, a onda cjelodnevne. Povraćanje, stalna muka u želucu. Čitala sam forume, istraživala sve moguće stranice s namjerom da pronađem bilo što, što bi mi pomoglo da to sve prestane ili barem da se ublaži, da budem trudnica kakva sam htjela biti, ona nasmijana, sretna, u iščekivanju da vidim svoga bebača.

Nepodnošenje mirisa i pljuvanje

Prva kontrola i vijest da čekamo blizance. Našoj sreći nije bilo kraja. Suprug je bio iznenađen jer to nije očekivao, a ja sam uvijek nekako osjećala da će tako biti zbog moje genetike.

U međuvremenu su se simptomi trudnoće pogoršali. Pranje zubi, kupanje, ulazak u bilo kakvu trgovinu, kafić, postali su pokora zbog raznoraznih mirisa koje nisam mogla podnijeti. Svaki miris mi je izazivao mučninu. Počela sam prati zube jednom dnevno tako što zatvorim nos i dišem na usta, a tuširanje je bilo svedeno na pola minute, ponovno disanjem na usta. Miris paste za zube, gela za tuširanje, krema za tijelo, zapravo svi mirisi su me ubijali.

Uskoro dobivam još jedan simptom, po meni najgori od svih. Pljuvanje. Nisam mogla podnijeti svoju vlastitu pljuvačku. Gutanje pljuvačke me tjeralo na još veće mučnine i povraćanje. Shvatila sam da se protiv toga ne mogu boriti, uzela sam šalicu, stavila dva komada kuhinjskog papira unutra i pljuvala. Po cijele dane i noći. Da, noći. Budila sam se svako toliko kada se pljuvačka u ustima nakupi kako bih ispljunula sve i nastavila spavati. U najgorem periodu sam znala napuniti šalicu u roku od sat vremena. Šalica je postala sastavni dio mene, svuda smo išle zajedno.

Prije svakog izlaska na kavu s nekom od prijateljica, bile su upozorene da ću cijelo vrijeme morati pljuvati. Nije im to nikako bilo jasno, što je razumljivo da osoba koja to nije doživjela nikako ne može shvatiti, ali su prihvatile bez da sam vidjela gađenje u njihovim očima i hvala im na tome. Istodobno, nepoznati ljudi sa strane su me gledali s ogromnim gađenjem, kao da su se pitali koju bolest imam, je li trebaju napustiti prostoriju u kojoj se nalaze sa mnom. Znala sam danima plakati jer nisam više mogla. Osjećala sam se jako iscrpljeno: mučnine, povraćanje, preosjetljivost na sve mirise, pljuvanje.

Normalna majka ne može tako razmišljati

Došao je još jedan ginekološki pregled, mislim da je bio četvrti mjesec trudnoće, kada sam saznala da su moji blizanci curica i dečko. Suprug je bio presretan, ja sam bila iscrpljena toliko da sam samo u sebi pomislila: “Izlazite van čim prije jer vas više ne mogu podnijeti”. I tu sam se uhvatila. Suze su krenule zbog takvog razmišljanja, kakva sam ja to majka da mogu tako nešto pomisliti?! Kada sam došla doma, sjela sam i počela razmišljati o toj misli. Međutim, na tu misao se nadovezalo još njih.

Nisam podnosila osjećaj trudnoće. Zapravo, mrzila sam taj osjećaj. Mrzila sam osjećaj da u meni nešto raste, da to nešto mijenja moje tijelo, da zbog toga nečega ja već četiri mjeseca živim u paklu. Sjećam se da sam taj cijeli dan i noć plakala jer sam osuđivala sebe zbog takvih misli. Normalna majka ne može tako razmišljati. Sjetila sam se svih onih nasmiješenih trudnica koje su zračile srećom i veseljem. Ja sam sjedila, plakala, mrzila sebe i sve vezano za trudnoću. Od toga dana se nisam više mogla odvojiti od takvih misli. Dapače, postajale su sve učestalije i snažnije. Sa svakim povraćanjem, pranjem zubi, tuširanjem, odlaskom u nabavku, teškim udisajem, dobivenom kilom, zapravo sa svakim novim danom sam mrzila to stanje trudnoće sve više.

Pored svih simptoma koje sam imala, oko šestog mjeseca trudnoće počela sam dobivati vodu u tijelu. Imala sam osjećaj da su se litre i litre vode slile u noge, ruke, lice. Više ništa nisam mogla obuti. Sreća u nesreći je bila ta što je bilo ljeto, kupila sam jedne japanke i hodala samo u njima.

Izgubila sam volju za život i samo sam plakala

Izgubila sam volju za druženjem, ja, koja sam voljela piti kave s prijateljicama i uživati u razglabanju svih mogućih tema. Izgubila sam volju za sređivanjem, ja, koja sam uživala u tome da izgledam fino i dotjerano. Izgubila sam volju za čišćenjem, ja, koja sam uživala u mirisu tek očišćene kuće. Izgubila sam volju ići na izlete, ja, koja sam sa suprugom svaki vikend bila na drugom mjestu. Izgubila sam volju za život. Sjedila sam na kauču danima i plakala. Uz taj plač sam, naravno, trčala do wc školjke kako bih povratila, pljuvala sam svakih 10-ak sekundi u svoju “najdražu” šalicu, osjećala mučninu u želucu dok je muž kuhao ručak jer ja nisam mogla i gledala u svoja stopala koja su postala ogromna. Zašto ženama u trudnoći rastu stopala?

Na svakom ginekološkom pregledu, moje jedino pitanje je bilo: “Što mislite, doktore, hoću li ja brzo roditi?” On je mislio da sam nestrpljiva i da jedva čekam da vidim svoju djecu, a ja sam u sebi plakala jer sam ih se htjela “riješiti” iz sebe. Psihičko stanje mi se jako pogoršalo. Ništa me više nije veselilo. Postala sam hodajuća mumija bez ikakvog izraza emocije na licu.

Nisam mogla podnijeti supruga

U naletu svih tih osjećaja i emocija, pojavila se još jedna: nisam mogla podnijeti svog supruga. Krivila sam ga za to stanje. Danima mu nisam dopuštala da mi priđe, nisam razgovarala s njim, nisam ga gledala. Nisam podnosila njegovu blizinu.

Jednostavno mi se gadio. Kad god bih ga pogledala, krivila bih ga što me je doveo u stanje mumije. Debele mumije. On je zbog toga patio. Pokušavao je pričati sa mnom, približiti se na bilo koji način, pokušavao me razveseliti, da budem ona stara. Ali, odbojnost koju sam osjećala prema njemu je bila jača od svega.

Devet mjeseci osjećala sam se bolesno

Svi simptomi koje sam navela ostali su do kraja trudnoće. Do zadnjeg dana. Devet mjeseci sam se osjećala bolesno. Pretvorila sam se u neku drugu osobu. Fizički i psihički. Sama sebi sam bila neprepoznatljiva. Utječe li prenatalna depresija majke na dijete?

Moja želja je bila da porod bude prirodan. Međutim, na zadnjem ginekološkom pregledu je utvrđeno da je curica u pogrešnom položaju i da bi carski porod bio mnogo bolja opcija. Dali su mi opciju da porod ipak bude po mojoj želji, a oni bi, kada bi dečko izišao van, curicu pokušali okrenuti, s tim da su mi rekli da može doći do komplikacija. To je bila kap koja je prelila čašu. Rez. Prokleti rez koji nikako nisam htjela. Nisam htjela da me ikakav ožiljak podsjeća na trudnoću, na porod, nisam htjela nikakve znakove istoga. Mrzila sam tu pomisao. Plakala sam bez prestanka. Međutim, za dobrobit djeteta sam se odlučila za carski rez.

Uspomena na najgore razdoblje života

Došao je i taj dan. Ležala sam na stolu, čula plač prvog djeteta, donijeli su mi ga da ga vidim na kratko. Onaj osjećaj o kojem pričaju da se odmah zaljubite u svoje dijete kod mene se, naravno, nije pojavio. Za mene je to bilo samo dijete i ništa više od toga. Nakon toga drugi plač, isti osjećaj. Naravno, bilo mi je drago što su zaplakali, što su bili živi i zdravi, ali neku ljubav nisam osjetila.

Samo sam razmišljala kako se nadam da je rez koliko toliko lijep. Kad već moram imati uspomenu na najgore razdoblje moga života, onda neka barem lijepo izgleda. Naravno, ni to se nije dogodilo. Rez je takav da mi se povraća svaki put kada ga vidim. ‘Mislite da je carski rez lakši način? Pogledajte ove fotografije’

Ne bih još jednom mogla proći kroz sve. Za nikoga i za ništa na svijetu

Danas je dva mjeseca od poroda. Odnos i osjećaji prema bebama su se malo promijenili. U početku sam bježala od njih, krivila ih za sve. Sada ih više gledam, mazim. I dalje to nije ono kako bih ja htjela da bude, ali vidim pomake na bolje svaki dan. Iako još nije prošao niti jedan dan da se nisam upitala je li mi ovo zaista trebalo. Uskoro imam prvi termin kod psihoterapeuta. Znam da to moram napraviti kao prvi korak ako želim biti dobra majka. Sama ne mogu i osjećam da trebam pomoć.

Kažu da majka sve zaboravi kad vidi svoje dijete. Ja ne spadam u te majke. Do kraja života neću zaboraviti kakvu sam trudnoću imala. Do kraja života neću zaboraviti da sam se promijenila fizički i psihički. Do kraja života neću promijeniti mišljenje da je to najgore razdoblje moga života.

Uvijek mi je želja bila imati četvero djece. Želja se promijenila. Ostajem na ovome što imam. To sam se zaklela. Ne bih još jednom mogla proći kroz sve. Za nikoga i za ništa na svijetu, piše Klokanica.

(Klokanica/Merima Druškić)

 
0
Source.ba komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.