Istaknuti neuropsihijatar i psihoterapeut Vladeta Jerotić objašnjava šta znači imati nemirno dijete i koliko je važna roditeljska ljubav, prenosi “Zelena učionica“.


Zabrana, čuvena zabrana. U porodici, kad bi djetetu otac ili majka rekli “nemoj to raditi” ili “nemoj to jesti” ili “ja moram sad da izađem a imaš u sobi puno igračaka ali pazi ova igračka može da ti donese neku nevolju” ili “imaš puno voća raznovrsnog, ali nemoj baš ovo voće biće ti loše”, e baš to kad kaže “ne” onda će to dijete najčešće da uradi. Imamo, nosimo stalnu potrebu da se zabrana krši. Ali ako je otac ili majka to rekao u punoj ljubavi – ostajem pri tome, to nije veliki broj jer treba biti onda pun ljubavi – ako je tako rekao “nemoj to da radiš” u ljubavi, bez trunke neke želje da ga posluša po svaku cijenu, neće uraditi dijete ništa loše.


Ako je dijete nemirno, pusti ga, često je to inteligentno i bistro biće. A roditelji, u neznanju, za mirno i poslušno dijete kažu ‘moje dobro dijete’, a ono u stvari uplašeno, nesigurno. Naravno, rodi se i poneko dobro dijete koje je jednostavno takvo, iako je snalažljivo i pametno. Greška je velika što ono nemirno dijete tuku, a ono je najčešće inteligentno dijete. I baš ta inteligencija mu ne da da se pomiri lako sa svim što mu se kaže.

Ja sam bio nemirno dijete i nikad nisam bio odličan đak. U gimnaziji sam bio vrlodobar, dobar, imao sam petice iz vjeronauke i historije. Iz matematike i fizike sam imao trojku. Moj drug, koji je danas poznati književnik i prevodilac je u gimnaziji pustio goluba iz posljednje klupe, na času higijene. Umalo ga nisu izbacili iz škole. Dobio je ukor razrednog starešine, ukor direktora i ukor nastavničkog savjeta pred izbacivanje iz škole. To su mali nestašluci koji često odaju inteligentnu djecu. Danas, za mnogo veće „nestašluke” i ozbiljne prekršaje koji sa inteligencijom nemaju nikakve veze, kazne su mnogo blaže.


Dijete se rađa vrlo složeno. Da ne plašim mlade, ali, fetus sve pamti. Jako je važno da majka dijete nosi radosno. Pazite, nije isto radosno i veselo. Treba da nosi, koliko god može, sa radošću. Naravno i otac je jako važan. Treba oboje podjednako da žele dijete. I nije bitno samo kako se majka u trudnoći hrani, vrlo je važno i kako se osjeća jer ona svoja osjećanja prenosi fetusu. Znate kako, kad je majka ljuta dijete se sklanja na kraj posteljice, a kad je srećna dijete se penje prema srcu. Snimali to naučnici.


Dijete do kraja treće godine je upijajući um, kao sunđer je. Koliko bi samo trebalo da se otac i majka tada vole najviše! I da tako bude pet godina, pa poslije neka bude malo i prepirki, ali prvih tri do pet godina, i zbog djeteta i zbog sebe, da dijete vidi, upije ljubav oca i majke. Ostaće skript, pa će tražiti u svome braku da ponove ono što su doživjeli prvih tri do pet godina, i dobro i loše!


(Admir Oručević)