Šef Katedre na Fakultetu kriminalističkih nauka Sarajevo Elmedin Muratbegović kaže da oni danas komuniciraju u digitalnom okruženju, u kafiću sjede s nekoliko vršnjaka a na androidu su s onima koji nisu tu.

- Njih nekoliko komunicira s ostalih pet koji ne sjede tu s njima. Kad dođu kući, ponovo pale isti mobitel i komuniciraju s onima s kojima su donedavno sjedili u kafićima. Generalno, živimo u sasvim novom svijetu koji je moderan. Što je za generaciju (sada sredovječnih ljudi) bio "levis 501", za ovu generaciju je digitalna tehnologija - naglasio je.

Misli da bi najgore od svega bilo oduzeti djeci tu tehnologiju, ali i da je potrebno educirati se (prvenstveno školski sistem) i osposobiti za prepoznavanje tih oblika ponašanja.      

Upozorava na to da su najtragičniji događaji, u posljednjih deset godina, upravo počeli od poruke na mobitelu (ili putem društvenih mreža), a sve je krenulo od zanemarivanja djece u smislu da su oni materijalno situirani, ali se bez kontrole predaju digitalnom okruženju.

Stoga prof. Muratbegović ukazuje na sinhronizaciju s potrebama mladih, sa sistemom koji je prisutan među djecom i iz kojih mogu proizaći dobre i loše stvari.

Upozorava i na to koliko su djeca limitirana u percepciji kao i na njihov problem da se jave psihologu ako shvate da je to potrebno.

- Kod nas je još sramota potražiti savjet psihologa, a dodatno angažiranje stručnjaka tog profila opravdava se nedostatkom novca. Budžet ne smije biti izgovor za angažiranje većeg broja psihologa - kaže i podsjeća na narodnu poslovicu koja kaže da se bolje isplakati kod psihologa, nego smijati kod psihijatra.

Kao argumentaciju rečenog podsjetio je i na zaključke do kojih se došlo tokom izrađivanja smjernica za istraživanje nasilja nad djecom u BiH. Oni pokazuju da je najviše vanrednih roditeljskih sastanaka u osnovnim školama u BiH, od 2010. do 2014., sazvano upravo zbog nekog od oblika nasilja ili nekih obrazaca ponašanja koji su vodili ka nasilju. Šokirani su, kaže, u početku bili tim podatkom, ali su kasnije (analizom digitalnog okruženja u kojem djeca provode mnogo vremena) uvidjeli da odgovara stanju.

Ukazao je i na potrebu ranog prepoznavanja riziko faktora kod djece koja najčešće, ako se pravilno ne reagira, "dođu u kontakt sa zakonom". Ako i priznaju nasilje djeca u školskoj dobi o sebi vole pričati kao o žrtvi, rijetko ko od njih prizna gdje je griješio. To, kaže prof. Muratbegović, čine tek u dobi kad budu stariji od 18 godina, ali je tad već kasno.    

Stručnjaci kažu da je među djecom školskog uzrasta prisutno fizičko, psihičko, seksualno te kao manje prepoznato socijalno i elektronsko nasilje. Dječaci su skloniji nasilju u školi, a kod djevojčica je prisutno ogovaranjem i drugim vrstama manje bolnih oblika. Nasilje u školama ili njenoj okolini stvara nepovoljan ambijent koji je uvod u ozbiljnije oblike nasilja. Među faktorima bitnim za sprečavanje nasilja spominju se nastavnici, roditelji ali i društvo u cjelini.
        
(Fena/Alen Avdić