Anksioznost podrazumijeva akutno nastupanje straha i stalnu lebdeću napetost, te su strahovi i anksioznost isprepletani. Sadržaj strahova i anksioznosti mijenja se s obzirom na uzrast, kao rezultat sazrijevanja i iskustva. Tako, mogu se uočiti strahovi koji su karakteristični za određene razvojne periode:

– prve dvije godine života: strah od odvajanja od roditelja, strah od nepoznatih osoba, strah od jakih zvukova,

– od 2-8. godine: strah od spavanja bez roditelja, strah od životinja, ljekara, lopova, mraka, vode, grmljavine, čudovišta,

– od 8-12. godine: strah od škole i odgovaranja pred razredom, od neuspjeha i kritike, od odbačenosti, strah od smrti i bolesti, strah od gužve/samoće,

– adolescentski period: strah od odrastanja, strah od neprihvaćenosti, strah od javnih nastupa, strah od rata i nasilja, strahovi vezani za fizički izgled i sopstveni identitet.

Pokazalo se da intenzivni i dugotrajni strahovi u djetinjstvu i adolescenciji vode ka anksioznom poremećaju u odraslom dobu, te se zbog toga često istražuju paralelno. Razlika je u tome što su strahovi usmjereni ka specifičnim objektima (mrak, čudovišta, škola…), dok je anksioznost neodređeni strah od očekivanja nepoznate i prijeteće opasnosti u budućnosti. U slučaju straha, prijetnja je konkretna, dok je kod anksioznosti manje jasna, produženog trajanja i više utiče na cjelokupno psihičko stanje.

Kada određeni strah, na primjer od odgovaranja pred razredom, intenzivno okupira dijete, ono počinje da ispoljava anksiozno ponašanje koje može da utiče na svakodnevno funkcionisanje –  ispoljava se u nekarakterističnim situacijama, simptomi su intenzivni i trajni i nisu primjereni za djetetov uzrast.

Uzroci anksioznosti kod djece

Na pojavu anksioznosti utiče uglavnom veći broj bioloških i faktora ličnosti. Danas se govori i o anksioznom temperamentu, sa kojim se rađa oko 15 posto djece.

Dodatno, razvoj anksioznosti mogu provocirati i vaspitni stilovi roditelja. Kruto vaspitanje sa stalnim kritikama može dovesti do toga da dijete izgubi povjerenje u sebe i razvije visok nivo nesigurnosti koju će ispoljavati kroz stalnu brigu da mora da ispuni zahtjeve kako bi bilo voljeno i pohvaljeno. Roditelji koji se, s druge strane, previše zaštitnički postavljaju mogu doprinijeti tome da se kod djeteta razvije bazično nepovjerenje prema spoljašnjem svijetu.

Takođe, ukoliko su roditelji ili druga djetetu bliska osoba koja predstavlja model anksiozni, veća je vjerovatnoća da će se i kod djeteta uočiti anksioznost. Još neki od provocirajućih faktora su: razvod i česte svađe roditelja, bolest djeteta ili člana porodice, odvajanje od roditelja, rođenje brata ili sestre, polazak u školu ili prelazak u novu školu, iznenadna smrt bake, deke ili kućnog ljubimca, prirodne katastrofe.

Kako prepoznajemo anksioznu djecu

Anksioznost kod djece uzrokuje probleme sa spavanjem, apetitom, izostajanje iz škole zbog često neobjašnjivih bolesti, poput bolova u stomaku, mučnine ili glavobolje. Izražen je motorički nemir, drhtanje, hladan znoj, mokri dlanovi, ubrzano lupanje srca, teškoće u disanju, dijareja. Mogu se javiti grčevi u nogama ili rukama kada osjete nelagodnost. Grickaju nokte. Sklona su pesimizmu i preuveličavanju negativnih ishoda određenih situacija. Konstantno brinu, osjećaju krivicu i samokritična su. Česti su i napadi bijesa, ljutnja, razdražljivost i plakanje. Izbjegavaju određene situacije koje im izazivaju nemir, a posebno izbjegavaju da pričaju o tome. Sklona su perfekcionizmu.

Ispod svega toga je određeni strah koji djeca često ne umiju da verbalizuju, već je on potisnut i izražava se kroz tjelesne simptome. Ti strahovi mogu biti i posljedica pogrešno izvedenih zaključaka, pa im treba dozvoliti da se izraze kako bismo ih razuverili.

Kako da pomognemo?

Anksioznost kod djece se može prevazići, budući da su djeca posebno sugestibilna, otvorena za nova razmišljanja i djelovanja. Kada dobije adekvatnu podršku, razumijevanje i informaciju, vrlo brzo može da prevaziđe strahove. Odrasli često uvjeravaju dijete da nema čega da se boji, i tako mu ne dozvole da izrazi svoje strahove i osjećanja, te tako dijete sve što ga muči potiskuje duboko u sebi, i misli da to što osjeća nije u redu.

Odrasli treba da shvate da je djetetov strah realan i ono što njega okupira. Dijete treba ohrabrivati da se otvori i verbalizuje svoja osjećanja, recimo postavljanjem pitanja kroz igru ili crtanje. Zajedno sa djetetom možete osmisliti “plan djelovanja u kriznoj situaciji”. Ukoliko će djetetu to značiti, na vidljivom mjestu okačite brojeve telefona policije, hitne pomoći, vatrogasaca.

Djetetu već u starijim razredima osnovne škole možete i da objasnite da ako je nešto za njega zaista zastrašujuće, ono ima dva izbora:

1) treba da ustanovi da li je to nešto stvarno opasno i

2) ako jeste, da uradi nešto čime bi se otklonila postojeća opasnost.

Dijete treba da nauči da ga briga neće zaštititi, već će često i povećati rizik da dođe do negativnog ishoda. Na primjer, ako je dijete dobro naučilo lekciju, a plaši se da odgovara, ono će ipak dobiti slabiju ocjenu.

Kada je dijete duže vrijeme uplašeno, zabrinuto, povučeno, razdražljivo, osjetljivo do te mjere da to ometa njegovo svakodnevno funkcionisanje i obaveze, na primjer pokvari školski uspjeh, izbjegava druženje sa vršnjacima i sl. preporuka je da se potraži stručna pomoć.

Iako je anksioznost u djetinjstvu često prolazno stanje, kod jednog broja djece će se ona održati i u odraslom dobu. Kako bi se prevenirao ili ublažio razvoj anksioznih poremećaja u odraslom dobu, bitno je da ovo stanje prepoznamo i tretiramo što prije. Praksa je pokazala da u prevazilaženju strahova i anksioznosti dobre rezultate daje kognitivno-bihejvioralni pristup, piše CDM.

(Alen Avdić)