27.11.2018. 15:01
0
'Vaspitavamo samožive egomanijake koji će nas pojesti za doručak'
Jedna žena, razočarana načinom na koji se u današnje vrijeme vaspitavaju djeca i u kakve ljude izrastaju, napisala je tekst koji je izazvao pravu lavinu komentara na Facebooku.

Ona je uporedila odrastanje djece sedamdesetih, osamdesetih sa ovim danas, istakla je da je njen tekst nastao u razmišljanju kako pronaći zlatnu sredinu.

Njenu objavu prenosimo u cjelosti.

“Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih.

Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuvala ili spremala stan. Bavila se kućom i važnijim stvarima.

Ljeti smo po cio dan bili napolju

Niti sam htjela niti tražila da se igramo zajedno. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenucima samoće. Ljeti smo po cio dan bili napolju, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju šta da traže za stolom s odraslima.

Ajmo, djeco, u sobu!

I bilo nam je super, odlično smo se zabavljali. Ne znam niti sam ikada čula temu razgovora koji se među starijima odvijao. Nije me uopšte zanimalo. Kada smo išli u goste, kad bi domaćini ponudili kolače, a ja bih proždrljivo posegnula za trećim komadom, mama bi me prostrijelila pogledom tako da sam ruku istog trena povukla prema sebi.

Ostala mi je urezana u pamćenje njena rečenica:

“Nisi došla da se najedeš, pristojno uzmeš komad-dva i staneš!”

Tako i ja danas s prezirom gledam na ljude koji tamane švedski sto na nekom slavlju. Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno. Ako bi nam i palo na pamet, odgovor bi bio: “Zabavi se nečim.” I zabavili bismo se. Uh, kako je mašta radila..

Bili smo čisti, uredni, pristojni, mogli smo da se kontrolišemo i kad je trebalo da budemo tihi, a i te kako aktivni kad bi nas pustili s lanca.

Jeli smo sve, nije bilo pitanja: ”Želiš li?” Nikada. Išli smo gdje su roditelji htjeli, kada je njima odgovaralo. I bilo nam je zabavno… Uvijek.

Veselili smo se izletima na koje smo redovno išli vikendom i putovanju avionom na more. Tata je radio, a mama je bila kod kuće, brinula, hranila, prigovarala, slušala, bodrila. Bila je autoritet, nikako prijatelj.

Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi. Posmatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je da prepozna svaku emociju i ništa od nje nisam mogla da sakrijem.

Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zbunim, da je ne tretiram poput svog vršnjaka, bez poštovanja.

Svako nepoštovanje odraslih kažnjavalo se rukom po guzi. Bez objašnjavanja, razgovaranja. Uvrijedio si starijeg, šamar. Pa ti uvrijedi i budi bezobrazan sljedeći put. Plaženje jezika, ružne riječi… opet onaj ranije spomenuti mamin pogled…

Nije bilo idealno

Ne smatram da je bilo idealno… Nakon izlaska subotom, tata me budio u 9 kako bih pomagala oko spremanja stana. Nakon 10 minuta telefoniranja vikao mi je da prekinem i da se nađem u četiri oka ako želim toliko da razgovaram.

Ograničeni izlasci su mi beskrajno išli na živce

Nisam nikada došla kući pijana, nije mi palo na pamet.

A onda se nešto prelomilo usput, pa je takva vrsta vaspitanja postala previše surova. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom i to im je baš kul.

Nemojte me pogrešno shvatiti, promjene su potrebne, rekla bih neophodne, ali imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu.

Zbog vlastitog bunta ili inata?

‘Dotakli smo drugu krajnost. Ne znam, ali poput naših roditelja i mi smo pretjerali, samo na potpuno drugačiji način. Dotakli smo drugu krajnost.

Počeli smo da vodimo filozofske rasprave s dvogodišnjacima, gledamo na djecu kao na statusni simbol, poput novog automobila, pa ga lickamo, dotjerujemo, pokazujemo, hvalimo se: ”Koliko kilometara ima tvoj? A konja? Kakve felne imaš? Moj može potegnuti bolje od tvog! A kakav je u zavoju?” -Tako vam to meni izgleda…

Trenutno su djeca u centru pažnje, sjede na čelu stola, štaviše, biraju mjesto gdje će sjedjeti i to im se odobrava.

Djeca prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora. Svakako, uvijek vođene u superlativima… Moj mali je ovo, moja mala je bolje… Djeca dolaze u goste s rečenicom: ”Ja sam gladan!” pa ti pojedu pola frižidera, dok se roditelji smiju. Djecu konstantno zabavljaju, ne znaju sami da se igraju, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju, onda vrište, pa cijela porodica učestvuje u smirivanju.

Roditelji se svađaju s učiteljima

Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im neko u žaru igre dotakne dijete.

Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju da odgovore učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekat, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.

S ponosom bi trebalo pričati o svojim dostignućima, interesima, iskustvima, a dijete o svojim. Umjesto toga, hvalimo se tuđim (djetetovim) dostignućima, prisvajajući ih kao svoju zaslugu.

Djeca su nam tu da ih vaspitamo i pustimo da žive… Da ih osposobimo za život, ujedno ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo i umjesto njih rastemo.

Da ih satima čekamo ispred noćnih klubova i vozimo kućama (da, to je postalo normalno).

Da im držimo lavor kad nakon izlaska pijani dođu kući.

Da im tolerišemo nedopustivo.

Da ih nagrađujemo za dobru ocjenu. Pobogu, pa ona bi sama po sebi trebalo da bude nagrada.

Pojam zlostavljanja i dječje igre se izjednačio

Čini li vam se da u osnovnim školama svi imaju petice? Istina, ponekad je lakše djetetu zaključiti veću ocjenu nego imati posla s nabildanim taticom koji će ti prijetiti jer je “stara koza” oštetila njegovo iznadprosječno inteligentno dijete i dala mu 4. A ono zna za 10. Barem.

Mi smo se grudvali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Niko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog toga dobiti još jedan šamar. Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: “Najvažnije mi je da mi dijete bude srećno!”

Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvatali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.

Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, saosjećati, brinuti, biti obazriv. To se negdje izgubilo.

Vaspitavamo li samožive egomanijake?

Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uslove, rokove, pa se cio život traže i čekaju savršenu priliku da sve padne s neba, a toga nema.

U međuvremenu ih roditelji finansiraju, peru, hrane, tješe… Jer njihovo zlato zaslužuje bolje. I ovaj svijet nije dovoljno dobar za njih. Jesam li pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između vaspitnih metoda naših roditelja i ovih danas. Vrijeme će pokazati, ako nas, u međuvremenu, djeca ne pojedu za doručak”, zaključila je blogerka, prenosi CDM.

(Alen Avdić)
0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.