O ovom problemu, problemu nezaposlenosti, nedostatku prakse kao i o mogućim rješenjima, razgovarali smo sa Mirzom Ustamujićem, generalnim direktorom Asseco BiH – jedne od najvećih IT kompanija u Evropi. On smatra da je rješenje u privredi, koja pravi određene pomake veoma bitne i za manje lokalne zajednice, koje su na izdisaju.

Kako objasniti da se studenti i dalje najviše opredjeljuju za Ekonomski i Pravni fakultet, iako su ova zanimanja jedina na birou čiji je broj nezaposlenih četverocifren?

„Tačno je da je najveći broj ovih zanimanja na birou, ali je i jednako tačno da su pomenuta zanimanja najtraženija i da postoji jako velika fluktuacija. Veći problem od pomenutog je što je nekada četverocifren broj VSS i VŠS zanimanja zamjenio 6x veći petocifren u posljednjih 10 godina. Ovo je više nego jasan pokazatelj da ne postoji usklađenost nastavnih programa sa potrebama tržišta rada, sa apsolutno pogrešnom upisnom politikom Univerziteta u Bosni i Hercegovini.“

Da li se ovi fakulteti upisuju iz razloga što je stvoreno mišljenje da se sa njima dobija posao u javnom sektoru, koji predstavlja oazu financijske sigurnosti? Da li se tu griješi, jer mnogi ne shvataju da je javni sektor odavno prenatrpan i da je mnogo lakše uspjeti u privatnom?

„Pitanje je koliko danas javni sektor predstavlja oazu financijske sigurnosti. Sve je više onih koji razumiju da privatni sektor daje mnogo više mogućnosti za one mlade ljude koji posjeduju određene kvalitete i spremnost da se dokazuju na tržištu rada. Danas ni u razvijenim zemljama ne postoji sigurnost u takvom smislu, ali postoji ogromna potreba za kvalitetnim kadrom. Javni sektor bi se reformskom agendom trebao u mnogome umanjiti, jer sve više postaje svrha samome sebi, gdje upravo ta prenatrpanost predstavlja jedan od ključnih pokazatelja neefikasnosti.“

Ko je kriv za hiperprodukciju kadrova čija je potražnja uveliko manja u odnosu na broj prijavljenih na birou? Vlast koja uopšte ne obraća pažnju na upisnu politiku? Brucoši koji ne sagledaju stanje na biroima rada? Roditelji koji bi možda mogli bolje objasniti šta njihovoj djeci donosi svijetliju budućnosti? Svi pomalo?

„Kažu da je istina negdje na sredini, pa ovdje to vjerovatno nije izuzetak. Svi pomenuti snose određeni dio odgovornosti, ali sa različitih aspekata. Vlast definitivno ne pokazuje zainteresovanost ka rješavanju ovog problema, jer se njene namjere ogledaju kroz budžet koji aposlutno nema odgovor na njega. Akademska zajednica postaje svrha samoj sebi, koja jednostavno kao da ne postoji, dok roditelji u najvećem dijelu još uvijek zbog zaostavština razmišljanja prethodnog sistema, socijalizma, vjeruju da djeca trebaju da rade u državnim firmama i tako dugoročno obezbijede egzistenciju. U takvom ambijentu brucoši su često prepušteni vlastitim odlukama koje zbog nedovoljno iskustva rezultiraju izborom koji umanjuje buduće mogućnosti za brzim zaposlenjem.

Kao izlaz iz navedene situacije jedino vidim privredu, koja pod pritiskom investicija i kapitala pravi određene pomake i manje lokalne zajednice već se prilagođavaju tim potrebama. Najočitiji primjer je Goražda ili Tešnja, gdje se već srednjoškolsko obrazovanje prilagođava potrebama privrednika pomenutih regija i veliki broj mladih ljudi čak i po završetku srednje škole dolazi do zaposlenja. Na kraju, iako pogledate inicijativu koju vodimo kroz projekat 'Akademac', shvatit ćete da ustvari postoji veliki broj ljudi iz privrede učestvuje u ovom projektu i kroz vlastita iskustva i poznavanje tržišta možda daju najbolje preporuke za buduće povezivanje obrazovnih institucija sa tržištem rada.“



Jedina mjera koju ministarstvo i opštine čine da bi popravili stanje na birou jesu stipendije za deficitarna zanimanja, ali to očigledno nije dovoljno. Šta bi se dodatno moralo uraditi da dođe do normalizacije odnosa između upisne politike i tržišta rada?

„Teško je generalizovati šta koje općine čine, jer ima onih koje imaju trajno otvoren poziv za stipendije do onih koji nikada isti nisu ni raspisale. Naravno, nisam mišljenja da su stipednije uopšte adekvatna mjera koja može dati odgovor na stopu od preko 60% nezaposlenih mladih u Bosni i Hercegovini, što nas čini svjetskim liderom. Vladin sektor mora omogućiti bolji okvir za planiranje i omogućiti da se privreda više ukljući u procese zajedno sa akademskom zajednicom. Nakon toga potreban je doista veliki set mjera, od upisnih politika i kurikuluma, do mogućnosti dokvalifikacije i promjene zanimanja u skladu sa potrebama tržišta rada. Tada će upisne politike biti u svrsi tržišta rada, a ne pojedinaca u kojima su fakulteti svrha samima sebi, čiju cijenu najviše plaćaju mladi ljudi u Bosni i Hercegovini.“ 

Prva stvar koju studenti žele na fakultetima jeste praksa. Nedostatak prakse glavni je problem pri zapošljavanju, jer poslodavci žele radnike koji su odmah spremni da se adaptiraju na sistem rada određene firme. Da li je za to kriv fakultet ili neko drugi?

„Odgovor je ovdje negdje na sredini i treba biti u potpunosti iskren. Tačno je da nedostaje praktične nastave koja bu uvečala kompetencije svršenih studenata i olakšala im zapošljavanje, međutim, šta sprječava studente da tokom studija ili pauza rade u okviru struke honorarno i sami stvaraju mogućnosti da se izdvoje praktičnim znanjem i iskustvom? Unazad par godina bio sam jedan od inicijatora kreiranja pravnog okvira u Federaciji BiH koji omogučava visokoškolskim ustanovama da se akredituju kao organizatori volontiranja i svojim studentima omoguće sticanje praktičnog znanja za koji se čak izdaje i suplement diplomi od ministarstva pravde u FBiH. Sve to tokom studija i još priznato od zvaničnih institucija. Bilo bi svakako interesantno dobiti informaciju od koliko fakulteta u FBiH se njih akreditovalo, te koliko njih je za svoje studente obezbjedilo sticanje praktičnog znanja na ovaj način? Ili koliko se studentskih asocijacija pobunilo što njihovi fakulteti nisu proveli ovu proceduru? Onda se sa pravom pitate šta je to stvarno što studenti žele.

Jedino je sigurno - da poslodavci žele adekvatno obrazovan kadar, a u situaciji u kojoj generalno vlada apatija samo oni koji se odluče da se dodatno obrazuju van formalnog obrazovanja i ulažu u sebe jako brzo dolaze do zaposlenja i imaju vrijednost na tržištu rada. U takvoj situaciji treba bježati od traženja krivca, već razgovarati sa studentima i ukazivati im na mogućnosti kako sami sebi mogu najbolje pomoći, dok država ne smogne snage da se aktivno suprotstavi lošim pojavama i gradnji sistema o kojem smo ranije govorili.“

Prema primjerima visoko razvijenih zemalja, da li bi fakulteti trebali da potpišu ugovore sa određenim firmama gdje bi studenti mogli obavljati praksu, a poslije toga i priliku za stalno zapošljenje? 

„Upravo navedeni pravni okvir to omogućava, a za kompanije je jako bitno da postoji navedeni okvir. Ovdje je višestruka korist. Sa jedne strane studenti stiču praktična znanja i uvećavaju svoje kompetencije, stvarajući potencijal za lakše i brže zaposlenje, dok sa druge strane poslodavci imaju priliku da od nekoliko desetaka studenata uoče one perspektivne i ponude im stipendije i dodatnu praksu tokom studija, odnosno zaposlenje po završetku istog. Dodatna dobra okolnost je da mnogi fakulteti nemaju snage investirati u određenim segmentima, pa je korištenje resursa razvijenih kompanija i njihova dostupnost jako veliki benefit. Sada kada postoji zakonski okvir, lijepo bi bilo da nadležno ministarstvo pravde recimo više promovira isti, odredi službenike da razgovaraju sa univerzitetima i privrednicima, te pokrenu programe od kojih će koristi svi imati. I studenti, i fakulteti, i poslodavci – svi.“

Iako su to samo prvi koraci u rješavanju sistemskog problema, kolika je važnost stvaranja projekata koji za cilj imaju povezivanje tržišta rada i visokog obrazovanja, poput asocijacije „Akademac“?

„60% nezaposlenih mladih u Bosni i Hercegovini govori kolika je važnost rješavanja navedenog problema, a rapidan rast broja nezaposlenih sa visokoškolskim diplomama o njegovoj hitnosti rješavanja.

Kada budemo proizvodili potrebne kadrove i stručnjake, posla će biti više, a prostora za političke igre i rasprave manje. Time je i važnost stvaranja projekata veća, ako ništa zbog sadašnjih i budućih generacija.“

(Projekat „Akademac“ provodi OKC Banjaluka, a finansira USAID kroz program održivosti civilnog sektora)