Debeljuškasti maskirani čovjek sa uvrnutim smislom za humor, jastučićima, perikom i lažnim zubima pokušava da se zbliži sa svojom otuđenom kćerkom tokom sto šezdeset i dvije minute filmskog ostvarenja koje je bilo najveća kanska senzacija. Toni Erdmann, film Maren Ade, izvanredan je i dirljiv film koji prikazuje krhke veze između oca i kćerke, evocira širok raspon osjećaja i uspomena koji odjekuju u životu svakog gledaoca.
Ines Conradi (Sandra Hüller) je mlada njemačka karijeristica sa velikim ambicijama u naftnom biznisu kojim dominiraju muškarci i trenutno živi u Bukureštu. Uprkos njenoj posvećenosti, u stalnoj je borbi za svoju poziciju i poštovanje kolega što je neprekidno čini nesigurnom. Kada njen trapavi otac koga se stidi pokuca na vrata da bi nadoknadio nekoliko posljednjih godina njihovog otuđenja i počne da zbija uvrnute šale i da je sramoti u prisustvu njenog potencijalnog poslovnog klijenta, Ines još jednom podiže odbrambeni zid oko sebe. Iako Winfried napušta Bukurešt uslijed komunikacijskog fijaska, njegov misterozni i samopouzdani alter ego Toni Erdmann stupa na scenu i polako, ciglu po ciglu, počinje da ruši kćerkin odbrambeni zid, čemu Ines više ne može da se usprotivi. Ines odmah prepoznaje svog oca i prihvatanjem njegovog prisustva otpočinje igra koju je sam izmislio – stavljaju koverte jedno ispred drugog kao lijekove protiv hrkanja i razgovaraju o osjećajima sa ciljem da njihov odnos ostane tajna.
Tokom ovog filma, jasne su sličnosti sa vlastitim bitkama koje vodimo. Pretvaramo se da razgovaramo preko telefona da bismo izbjegli sagovornika, pravimo lažni pristojni gest nakon što primimo poklon, osjećamo se nesigurno na radnom mjestu – svi smo to prošli. Čvrstina likova i njihovi međusobni osjećaji – stid, gađenje, ponos ili zadirkivanje – čine nas i sretnim i tužnim iz istog razloga, a to je zadovoljstvo što smo se prepoznali.
Magija tokom filma nastaje zbog jednostavne ravnoteže izmedju dirljive drame inteligentnog humora, najviše zahvaljujući gestikulaciji Winfrieda/Tonija, ustegnutim reakcijama Ines i predstavnicima korporacijskog sveta Rumunije koji u ovoj porodičnoj priči čine bitan komični element. Ritmična struktura sortirana je po epizodama i laganog je koraka tako da gledalac može sve da proživi i uživa u svakom trenutku, a gotovo cijeli film eksplodira u jednoj sceni pred sam kraj, kada Ines organizuje rođendansku zabavu. To je scena nad scenama ovog filma i predstavlja zlatni grumen u svijetu komedije.
Maren Ade zaista poznaje ljude. Njena režija, način snimanja i vođenje glumaca ukazuju na to da je i sama upoznata sa vlastitom nesigurnošću, načinom na koji se svađa ili rješava konflikte, ranjivošću i nastojanju da učini stvari boljim tako što će ih prihvatiti i našaliti se.
(Filmofil.ba/Merima Druškić)