Zahvaljujući političkim vezama na najvažnija ambasadorska mjesta u svijetu odlazili su ljudi koji nemaju ni osnove poznavanja bilo kojeg stranog jezika, da brane interese zemlje imenovani su ljudi koji javno zagovaraju podjelu i rušenje države...

U mnogim zemljama svijeta BiH uopće nema svoje ambasadore ili konzularna predstavništva, a veliki je broj zemalja s kojima nemamo skoro nikakvu diplomatsku vezu. Kada se u određenom momentu desi situacija da nam od te države zatreba nešto, onda su nam uglavnom drugi krivi.

Sjetimo se samo situacije oko neusvajanja predložene britanske Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a 2015. godine kada  Rezoluciju nisu podržale Venecuela i Angola. Tada su mnogi iz BiH optuživali te zemlje kako podržavaju genocid u Srebrenici, ali niko nije uzeo u obzir činjenicu da BiH s tim zemljama nema nikakve odnose, dok je Srbija zahvaljujući svojoj diplomatiji razvila sjajne odnose s tim zemljama. Ne radi se o negiranju ili prihvatanju činjenice da se u Srebrenici desio genocid, već jednostavno o tome ko je imao više diplomatskog utjecaja na te zemlje.

Kada se nogometna reprezentacija BiH plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine odmah se pojavio problem smještaja igrača i navijača u ovoj zemlji, jer BiH u Brazilu nema svoju ambasadu, iako se radi o jednoj od najbrže rastućih ekonomija svijeta. Na brzinu je u Brazilu otvoreno konzularno predstavništvo kako bi naši ljudi mogli imati podršku dok traje prvenstvo. Dakle, radi se o jednoj od najvećih svjetskih zemalja, a nemamo ambasadu u njoj.

BiH u Italiji, jednoj od najvažnijih evropskih zemalja, nekada je predstavljala ambasadorica Željana Zovko, koja danas kao zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu radi isključivo protiv BiH, odnosno zemlje na čiji račun je nekada dobro živjela u Italiji.

Svake godine za vrijeme Sarajevo Film Festivala ljudi u BiH se podijele na one koji su svim srcem spremni braniti ideju festivala i one koji su u svakom trenutku spremni naći mu hiljadu i jednu manu. Ono što je neupitno jeste činjenica da je SFF na diplomatskom planu za ovu državu uradio više nego svi ambasadori ove zemlje zajedno, ali to ova država nije uopće iskoristila.

SFF je ugostio najveće zvijezde iz svijeta filmske produkcije poput Angeline Jolie, Brada Pitta, Dannyja Glovera, Benicia Del Tora, Roberta De Nira, Olivera Stonea i mnoge druge, koji su samim svojim dolaskom u grad Sarajevo svijetu pokazali da i ovdje žive neki normalni ljudi, spremni da žive životom ljudi u civilizovanom svijetu, a ne da se samo ubijaju, kolju i siluju, kako nas se često zna predstavljati.

Dolazak posljednje dvojice oskarovaca De Nira i Stonea u Sarajevo posebna je priča upravo s diplomatskog stanovišta. Posljednjih nekoliko godina srbijanski mediji pisali su kako je De Niro, navodno, iako nikada nisu imali potvrdu za to, izjavljivao kako se zapravo osjeća Srbinom i da mu je najveća želja da snimi film o Slobodanu Miloševiću u kojem bi lično on glumio nekadašnjeg srbijanskog predsjednika, najodgovornijeg za rat devedesetih i agresiju na BiH. Onda je De Niro stigao u Sarajevo bez prethodne velike najave i obišao najveća stratišta u i oko Sarajeva s kojih su Miloševićevi ljudi četiri godine sijali smrt po Sarajevu. Na taj način je De Niro pokazao svima šta misli  "o životnom snu i filmskoj ulozi Slobodana Miloševića", a o čemu on javno nikad nije progovorio.

Ovih dana u Sarajevu je jedan od najvećih svjetskih reditelja Oliver Stone, koji je dobio Počasno Srce Sarajeva. Stone je u svijetu filma poznat po snimanju antiratnih i antikorporacijskih filmova, te je veliki protivnik međunarodnih vojnih intervencija. Ima sjajne odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, što bi, kad bi BiH imala volje i znanja da to iskoristi, mogla na dobar način pretvoriti u svoju korist, pogotovo u ovom trenutku kada je ruski utjecaj u regionu izuzetno prisutan.

BiH nema skoro nikakav diplomatski utjecaj u svijetu. Ambasade nam služe isključivo za uhljebljenje podobnih stranačkih kadrova. Da je bilo imalo volje i znanja, dolazak ovakvih ljudi u Sarajevo mogao se iskoristiti na pravi način u korist države BiH, ali to se, nažalost, nije desilo.

Nismo imali diplomatiju koja bi utjecala na to da se u BiH početkom devedesetih spriječi rat ili makar da se ubrza njegov završetak, a situacija ni više od dvadeset godina poslije rata nije ništa bolja.


(Patria/Admir Oručević)