Međutim kako je dolazila zima, a finansije predstavljale dodatni problem, realizacija ideje je prolongirana za proljeće. Ono što je bilo sigurno. Je to da su njihovi životi na ovaj ili onaj način bili usko povezani sa željeznicom i izbor imena kluba se nametnuo sam po sebi.

Kao da se već tada dalo naslutiti da će klub u nastajanju pratiti brojne prepreke. Proljeće 1921. godine je konačno stiglo, mladi željeznički radnici su uspjeli kupiti loptu, ali su naišli na problem igrališta, jer su već  postojeća igrališta su pripadala drugim klubovima i za njihovo korištenje su naplaćivali naknadu koju mladi momci nisu mogli plaćati, tako da su se na kraju odlučili za vojno vježbalište na Čengić Vili, popularni Egzercir. 

Prostor je prilagođen potrebama fudbalske igre i prve neformalne aktivnosti su počele. Ubrzo su dogovorene i prve nezvanične utakmice sa drugim sličnim klubovima, ali za veliki iskorak, igranje sa najboljim sarajevskim klubovima, bila im je neophodna registracija u Savezu.

Tako da u julu 1921. godine je podnesena molba za prijem kluba u Sarajevski podsavez. Mladi i poletni entuzijasti su bez problema ispunili uobičajene administrativne zahtjeve. Nažalost, činilo se da su neki nastajanje novog radničkog kluba vidjeli kao prijetnju pa su neočekivano uveli još neke zahtijeve, a to je uslovno odigrati dvije utakmice.

Tim je nastupao u sastavu: Stefan Cicvol, Milan Tomić, Vilim Novak, Rudolf Kefer, Milovan Adamović, Stjepan Katalinić, Ludvig Leple, Dragutin Siber, Dimitrije Dimitrijević, Ivan Krajnc i Franjo Cvelfer. U drugom dijelu su nastupili još Ivan Dunkl i Milutin Egić.

Poraz od 1:5 je bio realan odraz snaga između dva još uvijek neravnopravna rivala. No rezultat nije ni bio u prvom planu. Prvi pogodak koji je postigao Dimitrije Dimitrijević i simbolika tog dana su nešto što ostaje za sva vremena. Akteri vjerovatno nisu mogli ni pretpostaviti kakvu priču su tog dana pokrenuli.

Volja I želja je 30. jula nagrađena saopštenjem u kojem je pisalo: „Željeznički športski klub Sarajevo može se primiti za člana Podsaveza tek nakon odigravanja dvije utakmice“. Prema tome, ostalo je još samo da se odigraju dvije utakmice kako bi se dokazalo da je novi klub u stanju bez incidenata organizovati ovakve događaje.

Ovi mladići su bez problema prihvatili uslov I odigrali utakmice protiv SAŠKA 17. Septembra, a sutradan I protiv Sarajevskog ŠK I time ispunili uslove za punopravno članstvo u Savezu…

Za tu priliku su u Zagrebu kupljene bijele majice, a na istima se izvezao točak lokomotive sa željezničkim krilima, što je bio i prvi grb na dresu Željezničara. 

Već u ponedjeljak, 19. septembra 1921. godine, Savez je prihvatio novi klub u svoje okrilje i uvrstio ga u takmičarski kalendar Drugog razreda za sezonu 1921/1922. Od tada, lokomotiva nezaustavljivo ide već više od devet decenija.


Ovaj klub je kroz svoju skoro stoljetnu historiju prolazio kroz mnogo toga, ali je uspio da I pored manjih oscilacija ipak zadrži status šampiona


U historiji Željinih derbija današnji dan je veoma bitan za klub ali I navijače jer se odigrala utakmica koja je ušla u historiju plave lokomotive, koju pamte oni stariji jer se ta utakmica odigrala prije 70 godina, a mlađe generacije to pamte iz priče.


Davne  1946. godine odigran je prijateljski susret između Željezničara i tadašnjeg Torpeda, a današnjeg Sarajeva, gdje su sa više nego ubjedljivih 9:1 plavi slavili, a golove su postigli Lazarević (tri), Konjevod (dva), F. Lovrić (dva), Rajić i Domorocki po jedan, a za Torpedo je tada jedini gol (počasni) iz penala dao Novo. 

Za FK Željezničar su u ovoj utakmici igrali: Kantaradžić, Begić, Mamić, Marjanović, Šilić, S. Alajbegović, Domorocki, Konjovod, Rajlić, F. Lovrić i Lazarević, a za FK Torpedo: Alajbegović, Šarenkapa, Vlačić, Stričić, Pauković, Sklopovi, Lovrić, Novo, Fizović, Alajbegović, Šaković (Mustagrudić).

Ovo je samo mali dio stoljetne priče FK Željezničar, jer on nije bajka on je san mnogih mladih momaka koji žele da zaigraju u dolini ćupova.


Željezničar je možda i jedini klub koji ima interakciju sa svojim navijačima, koji su spremni dati svom voljenom klubu, a da za uzbrat osim pobjede ništa drugu ne očekuju, jer je to ljubav koja se riječima ne opisuje to je nešto što se djelima pokazuje... 


Mnogi Željini navijači će reči:


"Za Želju se živi"

"Željo je život"

"Prvo sam rekao Željo pa onda tata" 

"Prvo sam rekao Željo pa tek onda mama" 

 "Željezničar za život cijeli"


Sa Tifom i sa velikim ponosom će pjevati na utakmicama voljenom klubu pjesmu:


Ref. 
Ko zivot cijeli Miljacka dijeli 
mene od krila tvog' 
i ne znam kad' cu al' znam da cu 
doci do doma svog' 

A onda Zeljin, stadion gledam 
vidim ponos svoj 
zivot cu dati, al' tebe ne dam 
jer ti si zivot moj