O Spahiću kaže da je bio svjetski štoper.

“Sjećam se utakmice protiv Portugala gdje Nani ide barem pet puta jedan na jedan sa Spahićem, a ovaj ga svaki put čita i ‘iznosi’ s terena. Nani je tada stvarno bio zvijer”.

Kaže da je Spahić ‘poludio’ jer mu tadašnji predsjednik Montpelliera nije dao da pređe u Arsenal.

“Spahić je tada trebao ići u Arsenal, ali mu nisu dali. Taj transfer je stopirao tadašnji predsjednik Montpeliera, pa je Spahić poludio. Poslije toga je imao onu čuvenu utakmicu kada je dobio sedam utakmica kazne zbog udaranja laktom. Kasnije su ga pustili u Sevillu. Tamo je isto bio brutalan.

Brz je, skočan, ima lijevu, desnu nogu. Sve ono što moderan štoper treba imati. Bio je i bezobrazan, ali na pozitivan način. Svjetski štoper je bio”, prisjeća se Pandža.

Govorio je o vremenu kada ga Safet Sušić nije pozvao na Svjetsko prvenstvo.

“Tad mi je to jako teško palo, ali sada ne. Sad to Svjetsko prvenstvo uopšte ne gledam istim očima. Tad sam to sve uzimao k srcu, sve te stvari koje su se desile. Vidio sam da neki ljudi pokažu pravo lice.

Kod Sušića nije bilo neke taktike, iskreno. To je sve bila čista improvizacija vrhunskih igrača na terenu, to je to. Ništa više”, kaže Pandža.

Sušić je prije plasmana na Svjetsko i nakon plasmana postao drugio čovjek, kaže Pandža.

“S tim sam sve rekao. Ne bih dalje ulazio. On je sam pokazao kakav je trener poslije Svjetskog prvenstva s tim koga je vodio, šta je radio, gdje je bio…”, kaže Pandža.

Prisjetio se situacije pred revanš baraža protiv Portugala 2011. godine.

“Ja sam dobio karton u zadnjem meču kvalifikacija protiv Francuske i nisam mogao igrati prvi meč baraža protiv Portugala. Pred revanš u Lisabonu, u hotelu smo sjedili ja, Lulić, Mujdža i još neko. Bilo je pitanje da li će Saša Papac igrati ili neće jer se nije osjećao dobro. Tu smo sreli pomoćnog trenera Baljića. On nam kaže sastav i kaže da sam ja unutra, samo je bilo pitanje šta će biti s Papcem.

Došlo je vrijeme pred utakmicu i Sušić na sastanku kaže sastav. Ja sam ostao u šoku. Igrao sam svaku utakmicu kvalifikacija, ja i Spahić smo imali neki čak niz, primili smo samo jedan gol u šest utakmica. Bio sam baš baš razočaran. Nisam ništa rekao Sušiću, samo sam se okrenuo malo na stranu, teško mi je to palo. Nisam ga ništa pitao zato što mi je bilo sve jasno. Znao sam kako stvari stoje i nisam ga imao šta pitati. Meč je na kraju počeo od Sušićevog brata jedan igrač, ne mogu se sjetiti ko”.

Prisjetio se i revanša s Portugaloim 2009. godine. Kaže da je Pepe odigrao nevjerovatnu utakmicu.

“Sve je lopte počistio na zadnjem veznom. Tad sam prvi put vidio u jednoj utakmici da je Džeko nemoćan u fazi napada, sve mu je lopte skinuo. Pepe je skočan, jak, eksplozivan. Baš je klasa.”

Potom je prešao na Edina Džeku.

“Top klasa, svjetska krema. Nema tu šta se pričati. Nije on nikad na treningu bio kao na utakmici ozbiljan. On je jako inteligentan i zna se dozirati. Ja na treningu kao štoper nikad neću ići jako na njega, jer mi je on jako jako bitan. Ipak, imaš osjećaj kad je on na maksimumu da si ti limitiran, da ne možeš napraviti puno.

Ja se sjećam Džeke iz Wolfsburga. To je najveća gol mašina što sam ja doživio u životu. Brz, jak, hoćeš lijevom nogom, hoćeš desnom… Nema slabije noge, opasan je u svemu. Jako dobro razumije igru. On nije samo gol igrač. Jako je pametan. Veže na sebe uvijek dva tri igrača. Za ekipu je čudo.”

Ispričao je i scenu kada smo igrali protiv Brazila u St. Gallenu početkom 2012. godine prijatelji meč, a on u jednom trenutku udario po nogama Ronaldinha.

“Ja sam njega baš volio. Igrao je za Barcelonu, a ja sam navijao za Barcelonu. Kad sam ga udario, sam sam sebi rekao ‘pa što njega Borise, baš sam sjekira'”, prisjetio se Pandža.



(Ajdin B.)