U narednih mjesec dana nas očekuju brojni zanimljivi mečevi, neke igrače ćemo posljednji put gledati u ovom takmičenju, ali bit će interesantno vidjeti kakva nas sve iznenađenja očekuju jer je ovo prvenstvo poznato po nepredvidivim ishodima.

Možda zvuči nevjerovatno, no Evropa je bila posljednji kontinent na kojem je pokrenuto prvenstvo reprezentacija. Takvo takmičenje imale su čak i Afrika i Azija prije "Starog kontinenta".

Evropsko prvenstvo, formalno UEFA Evropsko prvenstvo, je turnir koji se održava između zemalja članica UEFA-e. Među svim međunarodnim fudbalskim turnirima, Evropsko prvenstvo je drugo po prestižu nakon Svjetskog prvenstva.

Kako je sve počelo?

Svjetsko prvenstvo u fudbalu je ustanovljeno 1930. godine, i ono je prethodilo prvom Euru, međutim, ideja iza njega seže u ranija vremena. Godine 1927., Henri Delaunay, dok je obavljao ulogu generalnog sekretara Francuske fudbalske federacije i bio član FIFA-e, zalagao se za stvaranje Evropskog prvenstva u fudbalu i prvog panevropskog fudbalskog turnira. Kasnije je postao prvi generalni sekretar UEFA-e.

Radeći sa Julesom Rimetom, čovjekom koji je u velikoj mjeri stajao iza stvaranja Svjetskog prvenstva, Delaunay se više od 20 godina zalagao da se ideja o Euru pokrene. Konačno, kvalifikacije za prvo Evropsko prvenstvo počele su 1958. godine. Nažalost, to se dogodilo tri godine nakon Delaunayove smrti.

U znak priznanja za njegovu ulogu u formiranju ovog velikog turnira, trofej je nazvan u njegovu čast. Trofej Henri Delaunay sadrži figuru dječaka koji žonglira na leđima i riječi "Championnat d'Europe" i "Coupe Henri Delaunay" na prednjoj strani.

Međutim, 2008. godine trofej je redizajniran kako bi bio veći i više u skladu s modernijim trofejima UEFA-e. Nova nagrada je napravljena od sterling srebra, teška je 8 kilograma i visoka 60 centimetara. Na poleđini su sada ugravirana imena zemalja pobjednica.

Dvije nacije koje su igrale u prvom finalu Eura više ne postoje

Prvih pet izdanja evropskih prvenstava održavana su samo kao završnice na kojima su sudjelovale četiri reprezentacije koje su se probile kroz kvalifikacije.

Za prvo izdanje Eura 1960. godine u kvalifikacijama je učestvovalo samo 17 timova, a tada je bio poznat kao Kup evropskih nacija. Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka pridružili su se domaćinu Francuskoj u finalnoj četvorki za dva meča u pet dana.

SSSR se probio u završnicu bez borbe jer su Španci, pod vlašću diktatora Franka, odbili igrati četvrtfinale protiv komunističkog Sovjetskog Saveza. U prvom polufinalnom susretu, SSSR je pobijedio ČSSR 3-0, dok je Jugoslavija u velikoj drami na Parku prinčeva porazila Francusku 5-4. Jugoslavija, koju su predvodili Jerković, Šoškić, Zebec i Šekularac, uspjela je preokrenuti zaostatak od 2-4 i u završnici utakmice stići do pobjede. Zanimljivo je da je pogodak Milana Galića u meču protiv Francuske bio prvi pogodak u historiji Eura.

U susretu za treće mjesto domaćin je slavio 2-0, dok je u finalu na Parku prinčeva SSSR, nakon produžetka, pobijedio Jugoslaviju 2-1. Povela je Jugoslavija pogotkom Galića, a osam minuta kasnije izjednačio je Metreveli. Pobjednički pogodak za Sovjete, predvođene sjajnim vratarom Levom Jašinom, postigao je Viktor Ponedeljnik u 113. minuti.



Četiri godine kasnije, Španija je postala prvi tim koji je bio domaćin i osvojio turnir. Ovog puta, Marselino je postigao pobjedonosni gol u finalu od 2:1 protiv branilaca titule, Sovjetskog Saveza, pred 79.000 gledalaca na stadionu Santiago Bernabeu.

Godine 1968. Kup nacija postao je Evropsko prvenstvo. Kao i Španija četiri godine ranije, Italija je bila domaćin i osvojila titulu, ali tek nakon što su u polufinalu prošli na bacanju novčića. Njihova utakmica sa Sovjetskim Savezom završena je bez golova nakon produžetaka, pa su dva kapitena sišla u svlačionice stadiona San Paolo u Napulju pred dva zvaničnika UEFA-e. Đacinto Facchetti je ispravno pogodio glavu i Italija je prošla u finale, gdje su pobijedili Jugoslaviju.

1972. godine turnir se održao u Belgiji, a Zapadna Njemačka je osvojila trofej golovima Gerda Müllera i sa timom koji je uključivao Franza Beckenbauera, Paula Breitnera i Juppa Heynckesa.

Na Euru 1976. penali su prvi put korišteni za odlučivanje pobjednika. Čehoslovačka i Zapadna Njemačka su igrali neriješeno 2:2 u finalu, a rezultat je bio 4:3 kada je Uli Hoeneß promašio penal iznad prečke u beogradskoj noći. Antonín Panenka je izveo odlučujući penal za Čehe, a njegov lob ne samo da je donio pobjedu, već je i učinio Panenku besmrtnim.

Nove promjene su uvedene na Euru 1980. Broj timova povećan je na osam, a prvi put je uvedena grupna faza. Zapadna Njemačka je osvojila titulu po drugi put pobijedivši Belgiju u finalu u Rimu, ali je huliganizam bacio sjenu na turnir. Stotine italijanskih i engleskih navijača sukobilo se na ulicama Torina, prije nego što je suzavac morao biti upotrijebljen da rastjera navijače tokom utakmice Engleske i Belgije.



1984. godine turnir se vratio u Francusku, gdje je Michel Platini predvodio domaćine do trofeja sa devet golova i kao kapiten koji je bio uvjerljivo najbolji igrač na svijetu. Te godine osvojio je drugu od svoje tri uzastopne Zlatne lopte.

Turnir 1988 je održan u SR Njemačkoj. Marco van Basten postigao je u finalu postigao magični volej za pobjedu od 2:0 nad Sovjetskim Savezom. Sovjeti se više nikada nisu pojavili na turniru, dok je istočni blok bio u raspadu, a Holandija nikada više nije osvojila ništa. Ovo ostaje jedini trofej u njihovoj istoriji.

Dok su počinjali ratni sukobi na našim prostorima 1992. je održano u Švedskoj. Sve je bilo u znaku Danske, koja nije ni trebala učestvovati na turniru. Kvalifikovali su se kao zamjena u posljednjem trenutku za Jugoslaviju, koja je diskvalifikovana nakon raspada zemlje. Peter Schmeichel je odbranio penal Van Bastenu u polufinalu, prije nego što su golovi Johna Jensena i Kima Wilforta u finalu protiv Njemačke okončali svoju bajku i osvojivši trofej.

Prvenstvo u Engleskoj 1996. je bilo revolucionarno. Osim sjajnog gola Paula Gascoignea protiv Škotske i promašenog penala Garetha Southgatea, prvi put je uvedeno pravilo zlatnog gola. Naravno, Nijemci su iskoristili prednost, a Oliver Bierhoff je postigao taj odlučujući gol protiv češkog golmana Petra Koube na Wembleyu.

Euro 2000. se održalo u Belgiji i Nizozemskoj, a u finalu se ponovilo pravilo zlatnog gola, kada je volej Davida Trezegueta donio pobjedu Francuskoj u finalu nakon što je Sylvain Wiltord izjednačio u 93. minutu protiv Italije.

U Portugalu 2004. godine se desilo možda i najveće iznenađenje u historiji prvenstava. Grčka, sa kvotom od 100 prema 1, šokirala je svijet. Tim Otta Rehhagela savladao je Češku i Francusku sa po 1:0 u četvrtfinalu i polufinalu, prije nego što je Angelos Charisteasov pogodak glavom pobijedio domaćina Portugal.



Godine 2008. je bio veličanstven turnir pun preokreta i kasnih golova. Španija je pobijedila, započevši dominaciju koja će kulminirati na Svjetskom prvenstvu dvije godine kasnije. Fernando Torres je bio presudan u finalu protiv Njemačke u Beču.

2012. godine turnir je održan u Poljskoj i Ukrajini, gdje je Španija ponovo bila prejaka za sve, postavši prvi tim u historiji koji je uspješno odbranio Evropsko prvenstvo, i također prvi tim u historiji koji je osvojio tri međunarodna turnira uzastopno.

Evropsko prvenstvo 2012. godine se vratilo u Francusku. Ruski i engleski navijači sukobili su se na ulicama Marseja. Vels je obilježio svoj debi na turniru s nevjerovatnim plasmanom u polufinale, a Antoine Griezmann je postigao duplo više golova od bilo kog drugog igrača. Međutim, Francuska nije osvojila, jer je Ederov gol u produžetku šokirao golmana Huga Llorisa, i tako donio Portugalu prvi međunarodni trofej, iako je Cristiano Ronaldo izašao povrijeđen u prvom poluvremenu.

Iako je trebao biti održan 2020. godine Euro je zbog održan pandemije COVID-1 bio pomjeren za godinu kasnije. Prvi put je turnir održan širom Evrope u 11 gradova domaćina, umjesto u jednoj ili dvije zemlje. Ovo takmičenje donijelo je mnogo uzbuđenja, a na kraju je Italija ponijela titulu prvaka Evrope. Ovaj  jedinstven formar se igrao u više gradova širom Evrope, uključujući London, Rim, Minhen, Baku, Sankt Peterburg, Budimpeštu, Bukurešt, Amsterdam, Kopenhagen, Glasgow i Sevillu. Ovaj format je bio dio proslave 60. godišnjice od prvog Evropskog prvenstva.

Uprkos izazovima zbog pandemije, turnir je uspješno završen i donio mnogo uzbudljivih trenutaka ljubiteljima fudbala širom svijeta. Italija je na kraju zasluženo osvojila titulu tako što je bila bolja od Engleske nakon izvođenja jedanaesteraca i time postala prvak Evrope po drugi put u historiji.

Njemačka i Španija rekorderi

Rekorde na ovom prestižnom takmičenju obilježili su neki od najvećih fudbalskih majstora. Michel Platini drži rekord za najviše postignutih golova na jednom turniru sa devet golova postignutih 1984. godine. Cristiano Ronaldo, sa svojih 14 golova do 2020. godine, postao je najbolji strijelac u historiji Evropskih prvenstava, a ovaj turnir će mu biti posljednji. Ronaldo će imati priliku da dodatno zacementira svoju prvu poziciju, jer drugi po broju postignutih golova je Griezmann koji je postigao 7 pogodaka.

Njemačka (ranije se takmičila i kao Zapadna Njemačka) i Španija su najuspješnije ekipe u historiji Eura, sa po tri titule. Slijede Francuska i Italija sa po dvije.

Englezi drže neslavni rekord koji imaju namjeru zaustaviti ove godine, naime oni su država sa najviše poraza u finalima, čak 10 puta su igrali finale i svako su izgubili.

Osim pogodaka Cristiano Ronaldo je i rekorder po broju nastupa na Evropskim prvenstvima. Ako uključimo i prvenstvo koje će sada biti odigrano dolazimo do brojke od 6 odigranih prvenstava, a također je rekorder po odigranim minutama na prvenstvu.

(Aldin B.)