Stalno slušam kako se ljudi žale: „Ništa nije kao prije!“ Naravno da nije! Da jeste, onda to ne bi bilo prije, nego bi bilo sada. I zašto bi uopšte nešto trebalo da bude kao prije, kad ni mi nismo ostali isti. Evo, moja žena definitivno nije kao prije 20 godina, a o liku koji me svako jutro sačeka u ogledalu da i ne govorim. Čak i ovi Djeda Mrazovi koji svake godine dolaze u ovo isto vrijeme, istim povodom, s istim namjerama i istim bijelim bradama od higijenske vate, pa im ni djeca ne vjeruju kao nekad! Neće ni u krilo da im sjednu, mada mislim da to ima nekakve veze i s ovim traumama u Evropskoj uniji i čikama što nude djeci bombone…
Bilo kako bilo, ako dovoljno odrasteš shvatiš da se mnoge stvari nužno mijenjaju, ali i da neke definitivno ostaju iste, kao zamamno opijajuća mirisna toplina kuhanog vina, kakvog se sjećam još od vremena kada nas je maskota Vučka gledala sa svih strana u vrijeme one Olimpijade u Sarajevu. To je bilo nekad, ali i sad. Doduše Vučka & Olimpijade nema, ali kuhano vino zimi, na snijegu ili pored tople peći, prija potpuno isto.
Sjećam se da je i tada vrela „Ždrepčeva krv“ grijala promrzle ruke na snijegu i tjerala rumenilo u obraze baš kao i sada. Ništa se tu nije promijenilo. Možda i nema šta da se mijenja, ipak je to vince koje u sebi ima taman toliko šećera i aroma da mu praktično ništa više i nismo dodavali dok se krčkalo u lončetu. I razmišljam kako je to eto i danas, ne samo na obroncima nekadašnjih olimpijskih staza oko Sarajeva, nego bilo gdje na potezu od Alpa, preko Kopaonika, do Šar planine. Kao da čitav ovaj naš region spaja ta flajka uzvarele i mirisne „Ždrepčeve krvi“. Nema šta, krv nije voda i to ni jedna politika još nije uspjela da promijeni!