Nakon sjajnog otvaranja novog kvalifikacionog ciklusa i pobjede protiv Estonije od 5:0, Belgija nas je, koja je sinoć igrala bez nekoliko svojih najboljih fudbalera, vratila u surovu realnost i pokazala nam da će baraž i borba za drugo mjesto u grupi biti jedina logična smjernica našeg nacionalnog tima u ovim kvalifikacijama. Izgleda da je toga bio svjestan i selektor Mehmed Baždarević koji je nakon sramotnog poraza u Briselu izjavio kako nam je ova utakmica „bila džoker“, te da u Briselu svakako i nismo računali na neke posebne bodove. S ovakvim stavom „džoker utakmice“ se ne dobijaju utakmice. 

Poraz nikada nije problem ukoliko se na travnjaku pokaže želja i volja da se nešto učini, ali toga sinoć u Briselu jednostavno nije bilo. Previše je grešaka koje je napravio cijeli tim, ali i Stručni štab naše reprezentacije na čelu sa selektorom Baždarevićem da bismo mogli pričati o nekom alibiju.

Čini se da smo previše euforično ušli u utakmicu sa Belgijom, koju smo svojevremeno pobjeđivali u Genku sa 2:4, ali daleko je sadašnja selekcija Belgije od one reprezentacije koju su momci Miroslava Blaževića lako pobijedili u Genku i u Zenici. Razloge sinoćnjeg teškog poraza trebalo bi tražiti u sljedećim stvarima:

1) Emire, hvala ti, ali je vrijeme da ideš

Emir Spahić je bio najlošiji pojedinac u našim redovima. Osim što je izravni krivac za prvi gol Belgije (autogol) koji nas je u potpunosti ugasio, u nekoliko navrata je djelovao nesigurno, zbunjujuće i teško se mogao izboriti sa brzim belgijskim fudbalerima (Hazard, Lukaku, Mertens i Carasco). 

Osim toga, godine čine svoje pa Spahić više nije tako brz kao što je bio nekada, pa nam veliki problem predstavlja njegova igra pored brzih napadača i krilnih fudbalera (najkonkretniji primjer, sjetite se utakmice protiv Nigerije sa SP i prodora Emenikea kod gola Nigerijaca ili sinoćnih prodora Lukakua). Spahića bi, u jednu ruku, mogli kriviti i za posljednji gol Belgijaca, pošto je Lukaku imao sve vrijeme ovog svijeta da se naštima i pogodi malu mrežicu Asmira Begovića.

U revanšu protiv Irske, u baražu za Euro, smo strepili od crvenog kartona za Spahića koji je „visio“ u zraku i kojeg bi mu Kuipers vjerovatno dodijelio da ranije nije dosudio diskutabilan penal za Irce. Protiv Španije je uspio u namjeri, dobio je direktan crveni karton. Kad je vrijeme – vrijeme je.

2) Nedostatak sinhronizacije u našoj odbrani

Do prvog gola Belgije smo djelovali kao cjelina, ali smo se onda u potpunosti raspali u paramparčad. Naša odbrana je u pojedinim momentima djelovala kao grupa ljudi koji prvi put zajedno igraju fudbal. Belgija je imala ogromnu širinu u napadu i vješto su je koristili (dobro, ne baš uvijek, sjetite se samo komičnog promašaja Romelua Lukakua).

Emir Spahić je krivac za prvi gol, što je i logično jer je fudbaler HSV-a pogodio vlastitu mrežu. Mato Jajalo je krivac za drugi gol, iako je ostatak odbrane zakazao jer nije ispratio Hazarda do kraja. Krivac za treći gol je, barem prema onome što smo vidjeli, kapiten Džeko, kojem je pobjegao Toby Alderweireld i postigao gol petom (ako je uopće Džekina zadaća bila da čuva fudbalera Tottenhama). Za četvrti gol, kada je u pitanju krivac, izdvaja se nekoliko kandidata, a među njima su nekako najkonkretniji Spahić i Zukanović, koji nisu zaustavili napadača Evertona.

Sve u svemu, naša odbrana je sinoć odigrala veoma slabu utakmicu i nije bilo preuzimanja od strane kolega iz odbrane, što su Hazard, Lukaku, Carasco i Mertens odlično koristili. Nije onda ni čudo što je Ciman konstantno od svojih igrača tražio da vrše presing na našu zadnju liniju, jer su Belgijanci itekako namirisali krv.

3) Senad Lulić potpuno izgubljen

Nezahvalno je tražiti jednog ili dvojicu krivaca za sinoćnji poraz, ali je Senad Lulić bio jedan od fudbalera u našem timu koji jednostavno nisu postojali na travnjaku.

Osim toga, u pojedinim momentima Lulić je djelovao tako bojažljivo kao da se plaši da krene prema naprijed. Možda je razlog tome i čudna pozicija koju mu je dodijelio Baždarević, jer je Senad igrao čas desno, čas lijevo, pa je na kraju završio kao zadnji vezni.

Bila je to jedna od najlošijih utakmica Senada Lulića u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine.

4) Mato Jajalo, eksperiment koji nam nije trebao

Mnogo se pričalo u Mati Jajalu u posljednjih nekoliko mjeseci, pa ga je i selektor Baždarević pozvao u nacionalni tim (kada to već nisu željeli Hrvati, jer im nije trebao). Zbog dobrih klupskih igara, Mato Jajalo je nagrađen igranjem u startnih 11 u duelu protiv velike Belgije, ali nam se to itekako odbilo od glavu.

Osim što je izravni krivac za drugi gol, Mato Jajalo sinoć nije napravio ništa osim par pasova unazad, vraćanja lopte golmanu i nekoliko paničnih reakcija u situaciji kada su ga napadali belgijski reprezentativci. 

Pored Jajala koji se nikako nije uklopio u koncepciju naše igre tokom sinoćnje utakmice, krivac za cjelokupnu situaciju oko njega je i selektor Baždarević koji ga je ubacio u vatru upravo protiv Belgije, u njegovom debiju.

5) Pjanić nije imao nikakvu podršku

Miralem Pjanić sinoć nije imao nikakvu podršku od Jajala, Medunjanina i Lulića, stoga je i bio potpuno neprimjetan na travnjaku. Malo je fudbalera koji su sami mogli da kreiraju šanse, stvore određeni prostor i trenutačno nadograde našu igru, i sve to sami. Jedan od njih je bio legendarni Zvjezdan Misimović.

Upravo jedan takav fudbaler sada očajno nedostaje našem nacionalnom timu, kako bi rasteretio Pjanića i kako bi na sredini terena imali ideju više. Sinoć je svakako nismo imali. 

Gojko Cimirot je morao ranije u igru umjesto Mate Jajala kako bismo dobili na kreaciji u veznom redu. Fudbaler PAOK-a je prekasno ušao u igru.

6) Igra sa dva napadača nije dala rezultat

Džeko i Ibišević ništa nisu mogli u napadu. Osim što nisu primali dovoljno lopti, nije bilo ni naših brzih krila koja bi iste slali u srce šesnaesterca. Edin Višća, vjerovatno jedan od najboljih igrača Turske lige, je morao igrati od prve minute, te smo morali krenuti sa brzim krilima i jednim špicem. To se činilo kao jedino razumno rješenje protiv ovakve Belgije.

Ne vjerujete da bismo tako nešto napravili? Pogledajte utakmice koje je Vels odigrao protiv Belgije u kvalifikacijama i četvrtfinalu Eura. Chris Coleman im je znao pronaći mjeru. Mi nismo.

Previše smo bili spori i statični u napadu. Protiv ovako brze Belgije, kontrabrzina je jedini odgovor na njihovu igru. Taj odgovor sinoć ni u jednom trenutku nismo imali.

7) Roberto Martinez

Još jedan od razloga što je Belgija značajno unaprijedila svoju igru prema naprijed je Španac Roberto Martinez, koji je na klupi Belgije zamijenio Marca Wilmotsa.

Ko je imalo pratio rad Martineza, jasno mu je da su sve njegove ekipe igrale napadački fudbal, sa mnogo tranzicije u igru, trčanja i sa veoma brzim krilnim fudbalerima. Tako je bilo i u Wiganu, a posebno na Goodison Parku kada je vodio Everton.

Belgija je tako u prve dvije utakmice ovih kvalifikacija postigla čak sedam golova, a četiri od tih sedam su postigli možda i najvećim konkurentima u grupi, ako se to nakon sinoćnje utakmice uopće može reći.

8) Mehmed Bždarević i „džoker utakmice“

Izjava našeg selektora koja mi je zaparala uši bila je ona koju smo spomenuli na početku ovog teksta. „Ovo je bila džoker utakmica“. Sa ovakvim stavom, gdje unaprijed pravimo alibi u slučaju poraza, se ne pobjeđuju utakmice i ne osvajaju se bodovi.

S takvim razmišljanjem možemo da zaboravimo na prvo mjesto. Možemo da odmah mislimo o baražu. Sjetite se samo da će tamo vjerovatno biti selekcije poput Holandije ili Italije. Baraž za ovo SP bi mogao biti jači nego ikada. Ako ne razmišljamo kako da budemo prvi, teško da možemo i preko baraža na Mundijal.

Na našim momcima je sada da zaborave ovaj poraz i posvete se utakmici protiv Kiprana koja je na rasporedu za par dana u Zenici. Podsjećanja radi, isti taj Kipar nas je pobijedio na startu prošlih kvalifikacija, i to na Bilinom polju, pa se nimalo ne treba zavaravati sa ovom ekipom. Nakon Kipra, narednog mjeseca putujemo u Atinu, gdje ćemo igrati veoma bitnu utakmicu protiv Grčke koju je malo razdrmao Michael Skibbe i koja se vratila na pobjednički kolosijek.

Novinar: Haris Ahbabović