16.3.2017. 18:05
0
Ademe, pitao si me šta mislim o tvojoj Srebrenici? Ovo je moj odgovor!
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Foto: Adem Mehmedovic
Ljeto je 1995. godine. Ne misliš na rat, ne misliš na to hoćeš li sutra imati šta da jedeš za doručak. Ne misliš na to hoće li ti se babo vratiti s ratišta. Ubijeđen si da hoće, pa se ne zamaraš time. Ubijeđen si da će sve prestati i biti kao nekada prije.

Tvoja jedina zadaća, kao devetogodišnjaka, je ta kako da se zabaviš u lokalnoj bari koja se nekada zvaše rijekom i kako da na najbolji mogući način iskoristiš ljeto i raspust. Ne zamaraš se time hoćeš li sutra uopće dočekati dan. Ne zamaraš te time ima li ili nema struje. Ne brinu te i fijuci usijanih granata koji ti lete iznad glave.

Iskren da budem, imao sam svoje oružje kako da se borim protiv takvih usijanih čudovišta koja su, s vremena na vrijeme, prelijetala vreli visočki zrak. I danas, 22 godine nakon svega, se uhvatim kako u ćošku oronulog podruma ponavljam slova kur'anskih sura En-Nas i El-Felek. To je bilo moje oružje za prestanak granatiranja ili barem njegovo premještanje na susjedno mjesto. Palilo je, uvijek. S osmijehom se uvijek prisjetim tog ratnog detalja. Ko će kao dragi Bog. Na kraju ti ostaje samo on. Svi te napuste. Za sve si samo obično slovo na papiru. Za Njega nisi.

U ratu naučiš da ti je rođena majka pravi Terminator. Istinski Arnold Schwarzenegger. Tvoj personalni snagator koji uvijek rješava svaki problem. Tako nas je majka, mene i brata, nakon najgoreg granatiranja kojeg sam doživio tokom rata uhvatila rukama i bukvalno nas kao dvije vreće brašna bacila u ugao maločas spomenutog podruma. Kutak našeg brzo proživljenog djetinstva. Prljavo svetište prestanka nedaća. Dio davno zaboravljene historije satkanog u jednoj od ljudskih srčanih pretkomora sjećanja. Majka koja nosi dva poprilično odrasla djeteta u rukama, trči livadom dok oko nas filigranski precizno granate biraju svoje mete, a onda u maniru Johna Ramba nogom razbija zaključana vrata skloništa (čitaj: podruma). Shvatiš da su svi tvoji filmski junaci, koje si do tada volio, obični leptirovi za tvoju majku. Lavicu. Terminatora. Pravog i jedinog Schwarzeneggera.

Bijela majica, koju veoma često nosim ispod neke deblje odjeće, me uvijek podsjeti na Srebrenicu. Podsjeti me na to pakleno ljeto 1995. godine kada je i Visoko primilo veliki broj Srebreničana koji su ostali bez svojih kuća, roditelja, braće, sestara, prijatelja. Bez svog grada. Bez svoje mladosti. Bez svog života. 

Bijele majice me uvijek podsjete na dvije mlade djevojke kojima je majka često pomagala kada je pala Srebrenica. I da se razumijemo, teško da vam riječima mogu opisati koliko su one samo pomagale mojoj majci. Nikada u životu nisam vidio zahvalnija stvorenja, do dana današnjeg. Čovjek u obliku meleka (anđela) koji ti je zahvalan na svemu. Pa čak i na onim bijelim majicama koje im je majka poklonila i koje ne vrijede pišljivog boba. Često su te dvije djevojke, koje bih sada željno želio upoznati iako im se ne sjećam ni imena, dolazile kod nas kako bi ručale, oprale odjeću, kako bi se okupale, ali i kako bi se na najbolji mogući način zahvalile materi koja im je u početku pomogla samo sa dvije bijele majice. Njima su te dvije majice bile svetinja. Žarko Sunce na kraju tunela. Najbolji poklon kojeg su ikada mogle dobiti. 

I danas, kada odem u Srebrenicu koja je uvijek satkana od vjetrova tuge, nasmijem se prisjećajući se upravo tih djevojaka, danas vjerovatno žena koje imaju svoju djecu. Prisjetim se njihovih dimija koje su namjenski oblačile kako bi dušmani za njih pretpostavljali da su babe koje ih ne zanimaju i kako bi bile spašene od silovanja. A bile su veoma mlade djevojke. 

Najbolji opis svega onoga što se dogodilo te proklete '95. godine vidim u riječima našeg poznatog književnika, Isnama Taljića, koji je u "Romanu o Srebrenici" napisao:

"Mi nismo gladijatorske sreće. Od nas ne zavisi ni da se borimo, ni da mognemo poginuti u areni Srebrenice. Srebrenica je pod zaštitom UN-a. Ovdje nemamo pravo ni na smrt. Svijet se pretvorio u Cirkus Maximus. Ulaznice su besplatne, jer se u naprednim zemljama ne plaća TV pretplata. Nadoknađuje se zaradom na reklamnim spotovima. Lov na nas će biti praćen bez daha između dvije televizijske reklame".

Volim Srebrenicu kao svoje Visoko. Volim je kao majku rođenu. Volim i ljude iz tog malenog grada, koji je danas očito zaboravljen od strane svih onih od kojih ne bi trebao biti zaboravljen. Volim sve njene šehide i majke. Volim ih kao svoju rođenu majku.

Volim i svog brata Adema, momka koji živi tamo, sam. Prkosi inatu i svima onima koji bi voljeli da nije takav. Pripremajući se za ovaj tekst, pitam ga kako on danas gleda na svoju i moju Srebrenicu. Na našu Srebrenicu.

"Za Srebrenicu volim reći da je to grad koji je obilježen prošlošću, koji živi tešku sadašnjost, ali ipak hrabro ide u budućnost. Možda će neki reći da je ovo demagogija, ali kada sve saberemo i oduzmemo, zaista, nije. Grad koji je postao simbolom stradanja, genocida i jednog teškog vremena je u isto vrijeme grad koji nastoji da živi. Bori se i otima. Ne znam kakva je percepcija Srebrenice, primjera radi, iz Sarajeva ili drugih mjesta, šta je to što dolazi iz Srebrenice, ali vjerovatno je to ona negativna slika, politika. Međutim, kada pogledamo slobodno možemo postaviti pitanje odakle je došla najljepša priča u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina. S pravom možemo reći iz Srebrenice. Sestre Bektić, konji i cijela BiH na nogama s oduševljenjem". 

"Tako svaki čovjek ovdje je priča za sebe, svako ko se odlučio živjeti u Srebrenici može biti inspiracija i primjer istrajnosti, optimizma i velike želje. Mnogi od nas su odrastali u drugim mjestima, ja u Zavidovićima koji su moj grad također, ali Srebrenica je nešto mnogo više od grada sa svim svojim problemima. Ono što nas drži je to da će u Srebrenici biti bolje. Srebrenčane, bez obzira na nacionalnost, boli činjenica da Guber voda teče u kanalizaciju.  Da su tu u pitanju milioni maraka. Naravno, mnogo je onoga što ih još boli, ali nekako žive s tom nadom da će doći sve na svoje"
, kaže mi danas Adem Mehmedović, kolega novinar koji živi u Srebrenici, momak iz Srebrenice, lokalni šerif ponosa i inata, iskreni prijatelj.

Pitao si se Ademe kakvu je vidim ja, Haris Ahbabović, čovjek koji je rođen i koji je odrastao u Visokom, a koji sada živi u Sarajevu. Ja je vidim kao svoju rođenu majku. Vidim je kao pticu koja se podigla iz užarenog pepela. Vidim je kao primjer svima nama.

Vidim je kao bijelu majicu one dvije djevojke sa početka teksta. Vidim je kao bijelu majicu u kojoj se nalazim dok ovo pišem. Vidim je kao život. Vidim je kao sve.

Novinar: Haris Ahbabović


0
SOURCE PRIČE
Source.ba komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.