"Bio sam među Delijama, a ponekad sam se i tukao sa navijačima. Kada me neko seljački faulira, dođe mi da ga zadavim"
Otac mi često prepričava tu utakmicu, iako mu iz dana u dan ponavljam da se uopće ne sjećam te utakmice. Sjećam se nekog starog autobusa koji je sletio u Neretvu kod Jablanice, ali te utakmice nikako. Uostalom, kako da se i sjećam kada sam imao svega četiri godine.
Mundijal u Italiji 1990. godine bio je posljednji na kojem je učestvovala Jugoslavija, ali je to bilo i posljednje takmičenje na kojem se pojavila reprezentacija koja se uskoro više neće zvati tako (Jugoslavija se kasnije lako plasirana na EP u Švedskoj, ali joj je zabranjen nastup. Na istom je nastupila Danska, koja je bila druga u kvalifikacionoj grupi, te koja je kasnije osvojila Euro). Toliko velikih imena u timu Ivice Osima.
Hadžibegić, Brnović, Šabanadžović, Pančev, Šuker, Mihajlović, Prosinečki, Sušić, Pančev, Vujović, Katanec, Bokšić, Jarni, Baljić. Kakva ekipa. Jedno ime sam namjerno izostavio. Zvezdina zvijezda. Jedan od najboljih fudbalera koji se ikada pojavio na Balkanu. Majstor svog zanata i čovjek koji je trenerski posao učio od Arsenea Wengera. Slijedi priča o jednom od najvećih koji su se ikada pojavili na Balkanu. Dragan Stojković. Piksi.
Zbog poznatih okolnosti u Jugoslaviji, reprezentacija te zemlje u fudbalu bila je možda i posljednja nada da se zaustavi ono što se spremalo u zemlji pred raspadanjem. Faruk Hadžibegić, koji je igrao na tom Mundijalu, poslije je rekao:
"Da sam pogodio taj penal protiv Argentinaca igrali bismo polufinale Svjetskog prvenstva. Ne želim da zvučim pretenciozno, ali mislim da bi taj rezultat odgodio rat koji je uslijedio. Rat su izazvali političari, a ne narod", rekao je mnogo godina kasnije Hadžibegić, koji je svojim promašajem poslao Gauchose u polufinale.
Jedan od onih koji je promašio penal bio je i Piksi. Sve je uradio kako treba, ali je gol bio uklet. Golman je otišao u jednu stranu, ali je lopta pogodila prečku. Ivica Osim nije mogao gledati penale. Otišao je u svlačionicu. Nekoliko godina kasnije, kada je njegov Japan igrao protiv Australije na Azijskom kupu, otišao je u svlačionicu i nije mogao da gleda penale. Rekao je kako ne želi da umre negdje daleko od svog doma. Želi da umre u svom Sarajevu.
Kada mi danas neko spomene ime Dragana Piksija Stojkovića naumpadne mi samo jedna stvar. Dva gola protiv Španije u četvrtfinalu SP u Italiji. Prvi gol koji se i dan danas vrti po televizijama pred početak nekog Mundijala. Kažu da se Martin Vasquez još nije vratio nakon što ga je Piksi poslao po novine. Drugi je bio još spektakularniji.
"Pored lopte smo bili Safet, Zlatko i ja. Rekao sam im da me puste i da ne diraju loptu. Iako smo svi stajali pored lopte, znalo se da ću ja da je šutiram. Znao sam čim sam prebacio živi zid da ide u gol i da je golman neće moći uhvatiti", rekao je Piksi nakon utakmice.
Protiv Argentine je sve išlo dobro. Redale su se šanse, čak je neutralisan i neopravdani crveni karton kojeg je dobio Refik Šabanadžović, ali su penali bili ti koji su poslali Argentice u polufinale. Bio je to kraj. Kraj ne samo za fudbal u Jugoslaviji, nego kraj i za samu Jugoslaviju. Promašeni penal Faruka Hadžibegića i pogled u daljinu označili su kraj. Kraj Jugoslavije i bilo kakvih nadanja da će biti bolje. Fudbal je bio posljednja nada. Ugasila se.
Piksi je otišao u Marseille iz svoje Zvezde odmah nakon Mundijala u Italiji. Da je život jedan nevjerovatan film pokazat će se godinu dana kasnije kada se Crvena zvezda sudarila sa Marseilleom u finalu Lige šampiona u Bariju. Piksi je ovaj put bio u plavo-bijelom dresu Francuza. Svoju posljednju sezonu u Zvezdi je okončao titulom prvaka zemlje koja će se uskoro raspasti.
"Proslavili smo titulu, a ja sam nekako morao da se oprostim od Zvezde sa titulom. Ja lično nisam mnogo pio na veselju, alkohol mi ne prija. Bilo je pijanih kolega. Čuo sam da se i Dragoslav Šekularac napio. Čitao sam to kasnije u novinama i bilo mi je smiješno. Nikad ga nisam mogao zamisliti pijanog i veoma mi je žao što ga nisam vidio u takvom izdanju", rekao je Piksi nakon slavlja.
Za Piksija se već znalo da ide u Francusku, ali su mu zbog toga zamjerili brojni navijači Zvezde, ali i novinari.
"Našao sam se na meti navijača i novinara kao da mi je samo bilo bitno da uzmem pare i da idem. Bilo mi je neprijatno kada su mi Delije počele da zvižde. Posmilio sam da više volim Zvezdu od mnogih njih na tribinama, a oni mi zvižde. Pa ja bih ujedao za Zvezdu samo da bude prva. Sjećam se da sam kao momak išao na Zvezdine utakmice u Beograd. Čak sam se i tukao sa protivničkim navijačima. Ponekom uzmem šal, ponekom udarim šamar. Bili su to ludi klinački dani", rekao je Stojković.
Dragan Piksi Stojković je bio vrlo emotivan i temperamentan fudbaler. Često se svađao sa protivničkim fudbalerima, sudijama, a ponekad su neke njegove "ispade" uhvatile i TV kamere kao onaj iz Atine od prije 31 godinu kada je psovao sudijama.
"Nerviraju me grubijani i fudbalske neznalice. Kada me onako seljački faulira, dođe mi jednostavno da ga zadavim. I psovke mi zvuče mnogo kulturnije od nekog brutalnog prekršaja", rekao je Piksi.
U finalu Kupa šampiona (kasnije Lige prvaka) 1991. godine na stadionu Sveti Nikola u Bariju, Dragan Stojković je igrao ali ovaj put u dresu Marseillea, upravo protiv svoje Zvezde. Utakmica je završena bez golova, a istih nije bilo ni nakon produžetaka. Pristupilo se izvođenju penala.
"Trener nam je prišao i rekao: 'Šutiraš ti, ti i ti', a onda sam ga upitao zbog čega ja šutiram. Rekao mi je: 'Ti si tehničar, super si, a tek si ušao u igru'. Ma nema šanse, nema teorije. Šutiraj ti penal. Odbio sam. To jeste nekorektno sa moje strane, ali je tako bilo", rekao je Piksi.
Dragan Stojković je bio velika zvijezda dok je igrao na Balkanu. Kaže kako je često morao da mijenja brojeve telefona jer su ga djevojke zvale u svako doba dana i noći.
"Zvale su me u svako doba dana i noći. Samo vrište, pričaju nešto bez veze i tako. Uglavnom ih saslušam i jedva čekam da završe. Nemam vremena za takvu vrstu zezanja, niti sam se bilo kada nalazio s njima nakon razgovora. Dnevno sam dobijao po 30 pisama. Poštari su me mrzili zbog toga. Poneka pisma sam pročitao, ali većinu nisam ni otvorio, niti sam bilo kome odgovorio", rekao je Dragan.
Piksi je nakon Zvezde i Marseillea otišao u daleki Japan, u Nagoyu Grampus, gdje je igrao pod dirigentskom palicom Arsenea Wengera. U Japanu je osvojio sve što se moglo osvojiti i dobio je sve moguće nagrade.
"Želio bih da me na klupi Arsenala naslijedi Dragan Stojković Piksi. Hiljadu je razloga za takvu moju želju. Naše ideje su veoma slične i obojica težimo perfektnom fudbalu. Znam da bi i on igrao napadački fudbal sa veoma mnogo dodavanja u igri", rekao je svojevremeno Wenger.
Mnogi kažu da je Dragan Džajić bio najbolji fudbaler iz Srbije svih vremena. Neki će na to mjesto staviti neke druge legende Zvezde ili Partizana. Meni uvijek na um pada samo jedno ime. Dragan Stojković Piksi.
A znate zašto? Zato što se Džaja i drugi nisu ovako "igrali" s Frankom Rijkaardom, Lotharom Matthausom, Ruudom Gullitom ili Andonijom Zubizarretom. Piksi je bio mađioničar s loptom. Rijetki genije koji će se vrlo teško nekada pojaviti na ovim prostorima. Balkanski El Pibe.
Novinar: Haris Ahbabović