Zanimljiva je ta sintagma "rob navike" i ne može se svakome pripisati. Obično se kaže za nekoga ko je istrajan u svojim postupcima, nekoga ko ne želi ništa drugo da radi. Ray Allen, proslavljeni NBA košarkaš, imao je, primjera radi, blagi (ako ga tako uopće mogu nazvati jer su brojni njegovi saigrači mislili da je bolestan) opsesivno-kompulzivni poremećaj. Čovjek je svaki dan imao istu rutinu. Oblačenje šorca i čarapa i mjerenje njihove dužine, šutiranje 500 trojki na treningu, a nakon toga ide spavanje od dva sata, pa obrok koji je uvijek morao da sadržava piletinu. Rob navike ili opsesivno-kompulzivni bolesnik? Male su razlike.

Upravo su ljudi u Bosni i Hercegovini bolesni od opsesivno-kompulzivnog poremećaja kada je u pitanju Praznik (ne)rada, Prvi maj. Dok cijela Planeta pokušava da taj dan iskoristi kako bi se poboljšala radnička prava (čak su frku digli i sindikalci iz manjeg bh. entiteta u kojem nema potrebe da neko nešto traži, kad već sve ima, što bi rekao šef MD). Facebookom i Twitterom je kružio zanimljiv status. Autor statusa mi nije poznat, ali mi je jasna namjera šta je čovjek želio da kaže kada su u pitanju Bosanci i Prvi maj. Nažalost, surova realnost koja te udara jakim pesnicama po oba obraza kaže da je u BiH najveći problem za Prvi maj - hoće li padati kiša (posebno ovima oko Banja Luke, s obzirom da je tamo posljednjih 10 godina padala kiša za Prvi maj).

Dok svaki radnik sa stavom i jasnim planom šta želi da čini od svog života i svoje karijere razmišlja šta treba da napravi kako bi imao bolja radnička prava, Bosanac razmišlja o tome da li će mu par kišnih kapljica poremetiti njegove prvomajske planove, jer dapače, ne može se razmišljati i preživati u hladovini prvomajskog sunca, sa limenkom nekog alkoholnog napitka u rukama i 200 grama mesa nečega što se nekad ranije zvalo jagnje, ako pada kiša. Ćevapi su toliko postali prevaziđeni da ih sada peče samo sirotinja.

Prije par dana prolazim kroz Visoko i razgovaram sa prijateljem koji mi reče kako više nije gušt da odeš na visočke Ravne i tamo se opustiš za Prvi maj, nego je sada trend da za Prvi maj, u inat svima, upregneš sve svoje vlastite ekonomske snage, iako ne radiš (u tom slučaju roditelji/hranitelji igraju ključnu ulogu) i označiš se na morskoj obali nekog od hrvatskih ili crnogorskih gradova. Ukoliko se ne označiš na Facebooku, u inat hejterima i dušmanima, kao da nisi bio tu. U inat svima. U inat tome što si nezaposlen. U inat tome što ti je otac upravo dao trećinu svoje penzije, a tebe nije stid jer kontaš da to tako treba da ide, da otac hrani tvoju debelu guzicu iako imaš 26 godina. U inat svim hejterima. U inat političarima koji su po ustaljenoj praksi krivi za sve (samo nisi ti kriv ni zbog čega). U inat kiši. U inat onima koji su sirotinja i koji peku samo ćevape i pokoji komad piletine. U inat meni koji te ovdje javno prozivam, a ti si se već prepoznao čitajući ovu rečenicu i pripremio da mi u komentaru opsuješ nekog od članova rodbine. Da, da... Znam da si se prepoznao. Sad se blago nasmij jer si i sam shvatio koji si moron. 

Svi smo mi glavni likovi spomenutog Orwellovog djela sa početka ovog teksta. Svi smo mi sami sebi stvorili ideju u svojim moždanim vijugama da su nam svi drugi krivi, a da smo mi napraviji, najzdraviji i najbolji ljudi na svijetu. 'ta će on, hljeba se nije znao najesti, znam ga kada je bio mali. Lijepa li je budućnost zemlje u kojoj je top vijest da je nekakav estradni umjetnik okrenuo jagnje na sred Ferhadije, u glavnom gradu BiH, Sarajevu, zemlje koja se nalazi u Evropi. 

Mediji su za okretanje jagnjeta "razapeli" Aziza Gluščevića Ziska, koji se nakon toga i nakon Facebook statusa Dine Konakovića, premijera KS, pravdao kako taj pečeni komad mesa nije njegov i da se on samo slikao pored istog. Poenta nije prepirka na društvenim mrežama. Poenta nije u tome što je nekoga stid jer se jagnje okrenulo na sred čaršije (ne znam samo zbog čega je to nekome sada odjednom neko iznenađenje). Poenta je u tome što se slične stvari u Sarajevu dešavaju već nekoliko godina i što nam se jagnjad okreću u našim glavama, svakodnevno. 

Sarajevo već odavno nije onakvo kakvo bi trebalo da bude. Eh, oprez sada. Sada će se primordijalna elita i preteče civilizacije, tzv. FGR, javiti kako su jedino prave Sarajlije one koje i dalje ovaj grad čine normalnim i kulturnim. Prave Sarajlije? Može li mi, molim vas, neko objasniti termin "Prave Sarajlije". Ko je su to prave, a koje krive Sarajlije? Jesu li prave Sarajlije oni koji su rođeni u Sarajevu, a koji bacaju smeće pored kontejnera i koji ne plaćaju vodu u zgradi, jer su shvatili da će tako njihov komšija raditi njihovu zadaću? Jesu li prave Sarajlije one koje pune sportske dvorane kako bi pogledati koncert neke turbofolk srbijanske zvijezde, a i dan danas da ih upitaš da li su ikada otišli u Skenderiju na utakmicu Bosne ili na Grbavicu i Koševo na utakmicu Želje i Sarajeva reći će ti kako je to samo skup narkomana i kako ih taj vid zabave ne zanima. A koncert Ace Lukasa je, pretpostavljam, skup književnika koji raspravljaju o ruskim klasicima.

Ko su uopće prave Sarajlije? Ko su uopće pravi Bosanci? I ko ima pravo da za nekoga kaže da je pravi Sarajlija ili Bosanac? Ko to sebi daje za pravo da nekoga kategoriše samo zato jer je, primjera radi, rođen u Bihaću, Goraždu, Konjicu ili Čapljini, a rođenom komšiji krade metar po metar hodnika i stana, iako je "pravi Sarajlija"?

Primitivizam, urbicid, prekršaj, cirkus. Meni je danas u 2017. godini, primjera radi, veći primitivizam što mi majka sa gotovo 60 godina mora raditi za 500 KM u firmi u kojoj se ne zna kada je subota, a kada nedjelja, te u kojoj je pidžama radno odijelo. Veći mi je urbicid to što su ljudi koji su branili ovu zemlju zaboravljeni, a što su ratni podrumaši ti koji danas vode bitne politike. Veći mi je prekršaj što nikada niko nije odgovarao za stanje u kojem se nalazi BiH i njena ekonomija, što imamo najviše nezaposlenih u Evropi (brojke zaposlenih i nezaposlenih su gotovo pa iste). Veći mi je cirkus ovaj narod kojem ne pada na pamet da bilo šta učini kako bi mu sutra bilo bolje. Do podne si Alija, a od podne si Ilija, pa tako ukrug. Samo neka ne puca. 

Lično sam isfrustriran kada vidim kako naš narod jeca da je ovo zemlja bez perspektive, a ništa ne poduzima kako bi se nešto promijenilo. Ali, neka samo ne pada kiša za Prvi maj. Sve ostalo je uredu, riješit ćemo sve nakon Prvog maja ili Nove godine. Samo da ne pada kiša. Svega 70 ljudi došlo da traži bolja radnička prava. 

Potpuna blokada uma i sleđenost u prostoru i vremenu. Potpuno uvjerenje da nam je dobro i  da bolje ne može. Slažem se. Apslutno se slažem. Trenutno stanje je milost Božija prema nama samima kakvi jesmo. A takvi smo da nam je najbitnija stvar u životu HOĆE LI PADATI KIŠA ZA PRVI MAJ.

Novinar: Haris Ahbabović