Kada vam neko spomene ime Gregga Popovicha odmah pomislite da i košarka ima svog Alexa Fergusona, da neki ljudi mogu biti izravna inspiracija za vaš život, da je svaki veliki uspjeh moguće napraviti uz milijardu stvari kroz koje vas život baš i ne mazi. Kada vam neko spomene Gregga Popovicha pomislite da je to najbolji trener u historiji košarke, košarkaški guru čije su čarolije prisutne i vidljive i danas, čovjek koji od niskobudžetne čokolade pravi torte vrhunske kvalitete. Kada vam neko spomene ime Gregga Popovicha pomislite da je Balkanac, čovjek sa karizmom, lucidni lik koji zna svoj posao i radi ga šmekerski. Kada vam neko spomene ime Gregga Popovicha pomislite da je genije.

Kada meni neko spomene Gregga Popovicha ja pomislim samo na jednu osobu. Željka Želimira Obradovića. Ne moraš biti nešto posebno naučan (moraš samo voljeti košarku) pa da znaš da je Gregg Popovich veliki dio svog košarkaškog arsenala kupio upravo od Obradovića. Željko Obradović je Gregg Popovich prije Gregga Popovicha, a to je pokazao sinoć, još jednom, po deveti put u svojoj blještavoj karijeri od koje ti zastane dah. Bukvalno ti zastane. Njegovu press konferenciju nakon ispadanja Srbije i Crne Gore sa Eurobasketa 2005. godine bih mogao slušati danima. Cijela košarka, cijelo prvenstvo, cijeli život. U svega 15 minuta. Doktorski, šmekerski, bez dlake na jeziku. Šampionski. Pa makar bilo i u porazu. Željko Obradović je jedini čovjek koji je šampion i kada gubi. U čast ove košarkaške ogromnoće slijedi priča o najboljem evropskom treneru svih vremena. Željko Obradović.

Devet puta prvak Evrope, sa mnoštvom različitih klubova. Posljednji u nizu je Fenerbahce. Prvi turski klub u historiji košarke koji je osvojio Euroligu. Željko je i to uspio. Njegova čarolija je sada na ulicama Istanbula. Obradović je ponovo prvak Evrope. Fenerbahce je na krovu Starog kontinenta. Trideset miliona ljudi širom Turske i svijeta slavi novog turskog junaka. Sultana. Željko Obradović je na krovu i predvodi svoju opaku vojsku koja je pokorila sve svoje protivnike na domaćem groundu, u srcu Istanbula.

„Kada je 1973. Kićanović kao član reprezentacije bivše Jugoslavije postao prvak Evrope, mi klinci jako smo se palili na košarku, jer je Kićan bio naš Čačanin. Šutirali smo do iznemoglosti, a kada bi lopta ušla bez koske mi bismo vikali 'svaka cijepa'. Kako je meni to dosta dobro išlo jedan mi je prijatelj rekao da sam Željko Obradović Cjepač, a to je vremenom preraslo u Žoc. Danas me tako zovu i jako volim taj nadimak. Nisam ja zvijezda, ja sam partizan“, rekao je svojevremeno Žoc.

Holivudska priča Željka Obradovića je počela 1992. godine kada je Partizan trojkom Saše Đorđevića pobijedio Juventut i tako osvojio prvu titulu prvaka Evrope u klupskoj historiji. Dvije godine kasnije, Željko je sa Juventutom osvojio svoju drugu Euroligu, a u finalu je pao Olympiacos. Godinu dana kasnije ponovo titula. Ovaj put sa Real Madridom, a u finalu je ponovo poražen Olympiacos. I onda vjerovatno najdominantniji klub u jednoj košarkaškoj eri kada je u pitanju evropska košarka. Nije bilo rješenja za Obradovićev Panathinaikos s kojim je Željko osvojio pet titula prvaka Evrope. Redom su padali Maccabi, Kinder Bologna, CSKA, ponovo CSKA i opet Maccabi. Posljednja stiže od sinoć kada je Fenerbahce lako u finalu Eurolige pobijedio Olympiacos. Prvi turski klub sa titulom prvaka Evrope.



Ponovo se vraćam na onu press konferenciju sa Eurobasketa od prije 12 godina. Jedini neuspjeh u karijeri Željka Obradovića. I ukrotitelj lavova nije mogao da ukroti  neposlušnog lava u svojoj rodnoj zemlji. Balkance je nemoguće ukrotiti.

„Moja je greška što ih nisam odmah otjerao kada sam vidio o čemu se radi. Ovo je reprezentacija, od toga nema ništa svetije. Kada smo u gradu ja moram da brinem ko će da mi ostane do pet ujutro, ko će da bude veći šmeker. Nemaju koncentraciju zbog njihovog ega. Možemo da pričamo o taktici sedam dana, ali kakva taktika. Igrač danas neće da trči zato što mu drugi igrač nije dodao loptu. Ja se time moram baviti na utakmici. Na 15 razlike moram da smirujem igrače jer je jedan igrač dodao nekom trećem. Ja moram da ih smirujem na klupi“, rekao je svojevremeno Željko Obradović nakon utakmice Francuske i Srbije/Crne Gore.

I oni najbolji nekada moraju pokazati da su od krvi i mesa, da su ljudi, da nisu nepobjedivi. Željko je to morao pokazati na tom spomenutom Eurobasketu. Ne zato jer nije znao svoj posao, ne zato jer je imao slabu reprezentaciju (Srbija je na tom Eurobasketu imala po imenima ubjedljivo najbolji tim). Samo zato jer je imao ispred sebe životinju s kojom se do tada nije susretao. A smirivao je svojevremeno i lavove.

„Da su ti ljudi bili u mom klubu, tu bi bili otpušteni nakon 24 sata. Hvala, lijepo i doviđenja. Njih petorica su do pet ujutro bili u diskoteci, ali nemaju mu** da kažu da su bili. Onda ja kontam što su me Grci u pripremama dobili 19 razlike, u mojoj dvorani, mene brukaju dole. 'Halo Željko, bila su ti petorica do pet sati ujutro'. Oni se poslije naljutili kada je Paspalj htio da provjeri ko je bio. S takvim ljudima ja moram da radim. Ja sam trener, a ne policajac. Svako ima neku svoju tamnu stranu, ali neke nisam uspio da promijenim. Možda mi je to najveća greška, što te ljude odmah nisam istjerao. Ja moram da pravim petorku ko s kim govori, pa da mi se igrači dodaju“, rekao je Obradović na kultnoj press konferenciji 2005. godine.



Nakon poraza od Crvene zvezde iz ove sezone, Žoc je održao još jednu kultnu press konferenciju u kojoj je navijačima Zvezde poručio sljedeće:

„Do sada nikada ništa loše nisam pričao o Zvezdi i uvijek sam se ponašao u skladu sa svojim renomeom. Zato nikako nisam zaslužio da mi sa tribina cijeli meč viču 'Željko Turčine, napuši se ku*****'. Oni meni da sam Turčin, a veći sam Srbin od svih njih zajedno. Horski se pjevalo. Mislio sam da ovdje imam prijatelje, a niko iz Crvene zvezde nije odreagovao i sada prijateljstva više nema. Lako je da se ovdje bude Srbin, ali budite Srbi tamo gdje je najteže i gdje sam ja bio Srbin. Da se to desilo u mojoj dvorani, ja bih prvi ustao i krenuo da ih spriječim. Ovdje niko nije ustao i rekao 'Nemojte, nema smisla'. Pošto to nisu uradili, možda to znači da se slažu sa navijačima Zvezde“, rekao je nakon utakmice u Beogradu Žoc.



Pick and roll kretnje i akcije, ulasci pod koš, a onda povratak na igrača koji sam kao duh čeka u korneru. Ako nije sam, vraćat će se akcija koliko god je potrebno samo da bude sam. Kada gledate San Antonio Spurse čiji potpis gledate? Mene uvijek podsjete na sve ekipe koje je Obradović vodio tokom svoje karijere. Sjajan recept za uspjeh? Naravno. San Antonio je taj recept prodao pet puta u NBA ligi. Uz LA Lakerse su najdominantniji tim 2000-ih godina i još uvijek traju. Dok je Gregga nema problema.

Gregg Popovich se danas ne stidi da prizna da je određene dijelove iz te košarkaške filozofije preuzeo upravo od Željka Obradovića. Sa druge strane, Željko se ne stidi da kaže kako je do u najmanji detalj proučavao NBA finale iz 2014. godine kada je San Antonio razbio Miami za kojeg je igrao trio James-Wade-Bosh. Nekome je njihova košarka dosadna, manje atraktivna, nema mnogo zakucavanja i atraktivnih poteza. Koga briga. Željko je na omjeru devet titula prvaka Evrope, Gregg je na omjeru pet NBA titula. Dajte mi nekog ko igra gotovo pa sličnu košarku a da ima takve brojke. Ne postoji.



Nije Željko trener koji će suvereno da se plasira na Final Four. Njegova košarka je kao fudbalska reprezentacija Italije, štekat će tu i tamo u grupnoj fazi, ali kada bude najbitnije onda nema boljeg, opasnijeg, konkretnijeg, jasnijeg. Željko Obradović je rođeni šampion. Rođeni pobjednik.

Kada bismo nabrajali sve trenerske uspjehe Željka Obradovića ovaj tekst bi postao i suviše naporan. Teško da će Evropa ikada vidjeti ovakvog trenerskog genijalca, a nama na Balkanu, na prostoru bivše zemlje, može da bude samo drago jer imamo takvog trenerskog dragulja u blizini. Status kojeg je stekao u Panathinaikosu, hm... Teško je to uopće opisati riječima. ŽIVOT. To je možda najbolja riječ. Život.



Kralj se ponovo vratio tamo gdje mu je mjesto. Na tron. Ovaj put u ulozi bijesnog sultana koji je svoju četu odveo do zvijezda. Rumeno lice koje kao da će da eksplodira, vriska, lucidne akcije, beskonačna kruženja i traganje za savršenstvom. Sve je to Željko Obradović.

Skromna proslava nakon devete titule. Obradović već u glavi ima plan za narednu sezonu. To je čovjek sa vizijom, čovjek koji živi košarku. Zato i jeste najbolji. Željko Obradović. Kakav je to genije. Kakav je to genije.

Novinar: Haris Ahbabović