2.6.2017. 15:32
10
U Sarajevu kloc, a u Češkoj igrao za 300 eura i dijelio paštetu sa saigračem: Dobar dan, teška artiljerijo!
Nikada u životu nisam vidio veću euforiju i slavlje u jednom kafiću u kojem sam gledao utakmice fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Jedna topla predljetna noć, početak je juna 2007. godine. Reprezentacija Bosne i Hercegovine sa rosterom koji vam u snu ne bi pao na um i za kojeg mislite da ne mogu pobijediti ni Maltu. Daidža po drugi put na klupi kao selektor, a ratnici neki novi momci koje blještava svjetla fudbalske pozornice do tada nisu ogrijala.

Bilo je nekako mučno gledati tu utakmicu protiv Turaka. Znaš da te uvijek mogu pobijediti, jer imaju mnogo bolji roster od tebe, a na klupi neprikosnoveni imperator, Fatih Terim. Činjenica da smo nešto ranije usred Osla tukli hladne Norvežane dala nam je malu nadu da bi ta nova četa, predvođena drugom turom fudbalskih smjernica pod dirigentskom palicom Daidže, mogla da napravi još jedan podvig, pa da na Koševu pobijedi i Tursku, reprezentaciju koja je samo pet godina ranije bila treća na Planeti. 

Pred sami kraj prvog poluvremena jedan visoki mršavi mladić uleti nekako sporo po desnoj strani, zamahnu, a na trenutak i taj zamah potraja vječnost. Vidiš Terima kako nasumično psuje svojim igračima pored aut linije. Lice mu se blago zapalilo. Vrijeme je stalo. Zaledilo se. U tom ledu vidiš kristalno jasne sve generacije fudbalera koji su od rata pa do tada nosili sveti bijeli i plavi dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. I onda samo bum. Niotkuda. Lopta je završila u rašljama Rustu Recbera. Džaba mu sva ona magija iz Koreje i Japana, džaba mu odbrane Ronaldu i Rivaldu, džaba mu surma koja ga čini ratnikom koji je spreman da pogine za svoju zemlju. Rezultat je ponovo izjednačen, a gol je postigao Edin Džeko. Neki se pogledaše, kao da su prvi put čuli za njega. Mršavac trči pored aut linije sa rukama u zraku. Izjednačili smo. Delirijum u kafiću. 

Fudbal može ljudima da donese ono što nijedan drugi sport nikada neće moći. Opštu sreću. Zadovoljstvo. Bezbrigu i kratki bijeg od tegobne stvarnosti. A i zaista je sve ličilo na bajku. I nije ta pobjeda protiv Turaka toliko bitna, koliko i dan danas pamtim onu euforiju i sreću koju sam vidio na licima svojih prijatelja. Nakon gola Adnana Ćustovića, prvi put sam u životu vidio odrasle ljude kako plaču, drugove i komšije kako grle jedni druge, istrčavaju na cestu i skaču, a do jučer jedan drugom majku psovali na svakom ćošku. Sve je u transu. Pobijedili smo Tursku. Ništa ti više nije bitno u životu. Ne zanima te hoćeš li sutra imati za kafe, ne zanima te kada ćeš pronaći posao ili hoćeš li položiti sljedeći ispit na fakultetu. Znaš samo da su ti Muslimović, Džeko i Ćustović omogućili barem jednu bezbrižnu noć. Ta utakmica je rodila sreću. Ta utakmica je rodila blagostanje upakovano u trajanje ograničeno na rok od 24 sata. Ta utakmica je donijela dijamante, a jedan od njih se posebno izdvajao. Mršavac koji pogađa za 2:2. Koševo u transu. Nacija zaluđena. Masa opijena euforijom kao najžešćom drogom na svijetu. Edin Džeko. U čast tim sjećanjima od prije 10 godina i sreće koja je trajala barem tih junskih 12 sati, slijedi priča o našem najboljem fudbaleru svih vremena, kapitenu fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i njenom najboljem strijelcu. Ime znate, sve znate.



Napisao sam brojne priče o fudbalerima, košarkašima, teniserima, bokserima, pa i vozačima Formule 1. Priče pišem po ličnom nahođenju. Nisu naručene, nisu izmišljene. Samo onako kako volim, kako sam lično doživio, kako želim i kako data situacija diriguje. Dragan Piksi Stojković, Ivica Osim i Dražen Petrović su jedine osobe sa Balkana o kojima sam do sada pisao, ako Zlatana Ibrahimovića ne računam da je Balkanac, što i nije. Ako ne računam Švabu, nisam pisao priče ni o jednom aktivnom ili neaktivnom fudbaleru koji je rođen u Bosni i Hercegovini. Smatram da mora doći vrijeme kada će to zaslužiti. Blistava sezona u Rimu navela me je da danas pišem priču o Edinu Džeki. I zaslužio ju je. Itekako. Artiljerija. Teška artiljerija.

Malo mi čudno djeluje kada moram da pišem o nekome ko je mlađi od mene, pa makar to bilo samo mjesec dana. Uglavnom sam pisao o ljudima koji su poprilično strariji od mene, ali s obzirom da je Džeko srušio sve moguće rekorde i barijere, tako i ova vremenska barijera sada više nema nikakvog smisla. Dijamanti su skupocjeni nakit koji ne poznaje pravila, oko njih se ne vuku nikakve predrasude i njih vrijeme ne može uništiti. 

Sve je počelo još onda kada je u plavom dresu juniora Željezničara Edin Džeko na Koševu zabio četiri gola u finalu juniorskog Kupa Bosne i Hercegovine. Kažu da je bilo perspektivnijih fudbalera u njegovoj generaciji, ali niko od njih do danas nije napravio ni blizu respektabilnu karijeru. Džeko je zaigrao kod Amara Osima u prvom timu Željezničara, a ubrzo se promijenio veliki broj trenera Plavih sa Grbavice. Mnogi će reći da je Jiri Plišek jedan od najzaslužnijih ljudi za karijeru Edina Džeke, s obzirom da je stopama ovog češkog stručnjaka otišao u Češku Republiku. Međutim, nije sve bilo kristalno jasno ni kada je Plišek u pitanju. Džeko je kod njega uglavnom bio na klupi, pa su mnogi postavljali pitanja da li ga Plišek čuva za neke svoje buduće planove ili ga jednostavno ignoriše. Došlo je vrijeme da se okonča kratko Željino putovanje i stigao je trenutak da se krene dalje. Na to kratko putovanje su posebno ponosni oni koji se odazivaju na pjesmu "Hej Grbavice, rano ljuta".



Svojevremeno je za Source.ba portal o Edinovom tegobnom boravku u Češkoj (posebno se to odnosi na klub Usti nad Labem) govorio i njegov PR, Jasmin Ligata, koji je ispričao kako je Edin Džeko u klubu Usti nad Labem igrao za 300 eura, te da je dijelio jednu paštetu sa Samirom Merzićem. Oni najveći moraju proći put od ozbiljnog trnja pa do zvijezda. I ne zvuči kao istrošena floskula. Kada pomislim na Džekinu karijeru i njene početke, uvijek se sjetim legendarnog brazilskog fudbalera Rivalda. Zaista je mnogo sličnosti u karijerama Rivalda i Edina Džeke, barem u samim počecima. 

Rivaldo je, naime, imao teško djetinjstvo, odrastao je u favelama u sirotinjskom dijelu Recifea. Rivaldov otac je poginuo 1989. u automobilskoj nesreći, no unatoč tome Rivaldo je nedugo nakon toga potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Znao je pješačiti po 30 kilometara kako bi stigao na trening, a navodno je kao tinejdžer izgubio zube zbog neuhranjenosti i neimaštine. U Brazilu, na početku karijere, nije uživao povlastice, jer je bio samo nebitan dečko sa ruralnog sjeveroistoka Brazila, mjesta gdje je po nekom nepisanom pravilu nemoguće da se rodi neka nova zvijezda, neki novi Pele ili neki novi Zico. Prije nego što je potpisao prvi profesionalni ugovor, Rivaldo je prodavao suvenire. Otac mu je poginuo kada je imao 16 godina, pa je ostao sam sa dvojicom braće i dvije sestre koje je kasnije prehranjivao od svoje skromne plate koju je zarađivao. 

I dan danas, 15-ak godina kasnije, od vremena kada je Edin Džeko zaigrao nešto ozbiljniji fudbal u dresu Željezničara, kruži lokalna priča da su Edina pojedinci koji su bili bliski klubu sa Grbavice i koji su se prozivali navijačima nazivali "klocem" i "šljivotresom". Do dana današnjeg se ne zna koliko u svemu tome ima istine, te ko su osobe koje su Džeki davali slične nadimke. Džeko je, baš kao i Rivaldo, imao teško djetinstvo. Dovoljno je samo reći da je odrastao u opkoljenom Sarajevu. Hiljade granata pada oko tebe, a tebi je jedino fudbal na umu. U trenucima kada stekneš slavu, priče o teškom djetinstvu izgledaju patetične, ali kada si veliki onda ništa nije patetično. Nije patetičan bilo kakav hvalospjev, kada ga jednostavno zaslužuješ. Englezi su to riješili šmekerski. Rekli su da će Edinovim dolaskom na Otok riječ "klutz" (kolac za ubijanje vampira) imati sasvim novo značenje.

Proljeće je 2009. godine. Ja ću ga pamtiti po dvije stvari. Jedna od njih je moje upoznavanje sa sadašnjom suprugom (jedan od prvih poklona koje sam joj kupio je bio plavi dres Edina Džeke sa brojem 11), a druga su partije Edina Džeke, Grafitea i Zvjezdana Misimovića u dresu Vukova iz Wolsfburga. Kao trenutak zaleđen negdje u dalekim sjećanjima koji čeka da ga neko oživi, tako se u moje sjećanje urezao gol kojeg je Edin zabio Hannoveru. Bijeli dresovi na natpisom Polo, primanje lopte na prsa, a onda projektil koji je završio u rašljama. S razlogom sam na početku teksta napisao teška artiljerija. Dvije godine kasnije su ponovo probuđena sjećanja iz juna 2007. godine i one lude noći kada su ljudi plakali i izlijetali iz kafića kao da ih je napao roj stršljenova. Dvije godine kasnije kroz golčinu Hannoveru oživljeni su duhovi Terimove Turske sa Koševa. Sve je ponovo podsjećalo na tu magičnu noć.



A onda solo golčina protiv Werdera. Bajram je. Nemaš s kim da se raduješ. Sretan si, ruke su ti u zraku. Vrištiš u sebi. Majstore. Šahu. Care. Gol koji teško ikada možeš da zaboraviš. Odbrana Bremena je izgledala smiješno. U tom trenutku nije teško shvatiti, ako imalo pratiš fudbal, da je vrijeme da ide sa Volkswagen Arene. Vrijeme je za novi izazov. Vrijeme je za neki novi početak. Vrijeme je za novo brušenje dijamanta. Potajno sam se nadao da će u Arsenal.

Kada je Edin (meni mrskom) Tottenhamu zabio četiri gola, tu utakmicu sam igrom prilika gledao u Austriji. Ne možeš sam sebi da opišeš šta da misliš i osjećaš u tom trenutku. Daleko si od rodnog doma, daleko od porodice i prijatelja, daleko od života. Ušao si u neki novi sistem, u fazi si upornog prilagođavanja. A onda bljesak. Svjetlo koje ti je dovoljno da ti barem taj dan bude sretan, da budeš ponosan u toj dalekoj dijaspori jer si neko ko je rođen na tlu Bosne i Hercegovine. Da te nije stid pogledati Švabama u oči i reći: 'Da, ja sam iz Bosne i Hercegovine. Baš kao i Edin Džeko'. Vedriš i oblačiš. Vlasnik si gradskih ulica Linza, istog onog grada u kojem je Adolf Hitler održao svoj prvi govor prije početka Drugog svjetskog rata. Vlasnik si onog njegovog balkona sa kojeg je pozivao na zlo. Može ti se. A zašto? Jer danas dolaziš iz zemlje u kojoj je rođen Edin Džeko. Osjećaš ljubomoru i zavist drugih. S druge strane, osjećaš ponos.



Na fudbal isključivo gledam fudbalski. Nikada nisam razmišljao o tome kakav je Edin kada nije u fudbalu. O tome neka pišu njegovi drugovi. Svi u Bosni i Hercegovini ga tako i moraju doživljavati. Isključivo fudbalski. Dobro sad, Balkan je poprilično pogana sredina da se ne bi našlo nekoliko onih koji će ponovo, ni sami ne znaju zašto, reći kako je Edin kloc. Kad liječiš svoje životne frustracije i neuspjehe onda ti se svi nađu pod nogama. Svi ti smetaju. Nekima će zasmetati i ova priča o Edinu. 

Kako me samo raduju komentari engleskih navijača na društvenim mrežama koji žale za Edinom, jer ga se Manchester City nekako prelako odrekao. U drugoj sezoni u Romi je odigrao svoju najbolju sezonu u životu. Oborio je sve moguće rekorde koji se mogu oboriti, te je upisao brojke od kojih ti zastane dah. Kada porušiš sve rekorde Rodolfa Volka, Francesca Tottija i Gabriela Batistute, onda ti je jasno ko si i šta si. 39 golova u svim takmičenjima, 29 puta pogodio u Seriji A. 39 golova u 48 utakmica. Krvni pritisak od kojeg ti ne bude dobro.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine nikada nije imala boljeg. 50 golova u 84 utakmice državnog tima. Bosna i Hercegovina nikada nije imala boljeg. Najbolji strijelac Bundeslige. Najbolji strijelac Serije A. Najbolji strijelac njemačkog Pokala. Najbolji strijelaca engleskog Liga kupa. Najbolji strijelac Europa lige. Najbolji strijelac Rome. Najbolji strijelac Wolfsburga. Najbolji strijelac reprezentacije Bosne i Hercegovine. 

Teška artiljerija. Stidno sarajevsko dijete koje se probija kroz ulice bježeći od granata i snajpera. Mangup koji saspe sve u lice portugalskim navijačima na Stadionu svjetlosti i Aleksandru Dragoviću. Humanitarac koji je i sam nekada živio od humanitarne pomoći, kao i svi mi koji smo bili djeca u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Kapiten. Dijamant. Vođa. Sve je to Edin Džeko.

Novinar: Haris Ahbabović

10
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.