Na jučerašnji dan prije 16 godina dogodila se najljepša priča u historiji tenisa. Goran Ivanišević, u krugovima poznatiji kao Zec, ludi Splićanin koji nije mario ni za šta na ovom svijetu, je kao 125. igrač na svijetu stigao na Wimbledon i osvojio ga. Nema ljepše priče u tenisu o ove, barem za mene. Ne postoji. Teško da ima ljepša i u sportu. Ne postoji nijedan holivudski film koji može da nadomjesti ovu priču, pa ni onaj film "Wimbledon" iz 2004. godine sa Kirsten Dunst i Paulom Bettanyjem. Ne postoji knjiga koja bi mogla na bilo kakav način da odgovori na pitanje: "Kako ljudska upornost može da bude tako velika?"

"Uživajte, gledajte, plačite, skačite. Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona. Nemojte se stidjeti da zaplačete", vikao je u transu i suzama hrvatski komentator na državnoj televiziji.

Put Zeca prema osvajanju svog prvog Wimbledona je bio teži nego ikada, teži nego ikome. Izgubio je Goran tri finala Wimbledona (dva od Samprasa i jedno od Agassija) prije nego što je stigao na svoj vjerovatno i posljednji Wimbledon. 

Dolaziš na najbitniji turnir na Planeti. Gotovo da te niko više i ne zna. Gotovo da i ne znaju da si nedavno upravo ti na centralnom terenu igrao tri finala. Zaboravili su tvoj lik. Bitan si im kao drugi enter na tastaturi. Dođeš na turnir sa namjerom da ispadneš u prvom ili drugom krugu. Koja je poenta igranja? Šta je onda svrha svega? Blamaža. Hodanje po personalnom dostojanstvu. Obrnuta sujeta koja te baca u jamu bez dna. Šta je smisao svega toga?

Ivanišević je na Wimbledon 2001. godine stigao samo sa dvije rekete i dvije majice, jer je znao ono što su znali svi - da će se brzo vratiti kući. Ali, nije znao ono najbitnije. Nije znao da je Bog htio da baš to ljeto, baš te godine, Goran bude na tronu. Ono što je godinama čekao i na kraju je gotovo pa umro u iščekivanju. 

Wimbledon 2001. godine za mene je i dalje najbolji Wimbledon koji sam gledao u životu (finale iz 2008. između Rafe i Rogera je najbolje finale koje sam ikada gledao). Goran Ivanišević ga je osvojio, kao 125. igrač na svijetu, sa pozivnicom u rukama od strane organizatora koji su se smilovali nekadašnjem trostrukom finalisti. Na velika vrata u svijet tenisa je ušao Roger Federer koji je u 4. kolu pobijedio tada najvećeg favorita za osvajanje Wimbledona, Petea Samprasa, i tako mu okončao blistavu karijeru.

U prvom kolu nije bilo patnje protiv Jonssona. Lagani meč sa 3:0 u setovima i onda 2. kolo protiv Carlosa Moye. Pobjeda od 3:1 i onda meč sa Andyjem Roddickom. To je to. Stigao si do ovdje. Stigao si upravo tamo gdje si i očekivao da ćeš stići. Je li onda grijeh stići do vrhunca svojih mogućnosti? Treća runda, ti, dvije majice i dvije rekete. To je to. Goran je svojevremeno izgubio jedan meč jer nije imao reketu da igra tenis, s obzirom da je sve razbio na tom meču. To samo on može da napravi. Cijeli Brigton se i dan danas smije.

I onda krene kiša asova u 3. rundi, pa izbaciš Roddicka i shvatiš da možda i nije kraj. Pa u 4. kolu pregaziš domaćeg Grega Rusedskog i okreneš britansku publiku na svoju stranu. I onda ti se počnu javljati apetiti raznih vrsta. Glad za pobjedom. Glad za bježanjem. Glad za izazovima. Glad za kukavičlukom. Zovu te sponzori da ti šalju majice i rekete, a ti ne želiš. Pereš majice i u istim igraš cijeli turnir. Ne želiš da poremetiš harmoniju. Blagi si rob opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Rob si navike. Rob si tenisa. Ali se bojiš. Šta ako? Šta ako ponovo stignem do vrha, pa pognute glave napustim centralni teren? Ne mogu to još jednom preživjeti. Radije bih da sam ispao u prvom kolu. Radije me odmah upucajte, samo ne to. Ponovo.



Marat Safin nije bio težak protiv u četvrtfinalu, a onda u polufinalu ponovo protiv Britanca. Tim Henman je upravo izbacio senzaciju Rogera Federera. Cijela nacija očekuje od Henmana da napokon uđe u finale. Britanci to čekaju decenijama. Pritisak i ulog su ogromni. A onda bljesak i već se vidiš kako ideš doma. Henman kontroliše meč, vodi, tebi ne ide ništa. Bliži se kraj. Treći set izgubiš sa 6:0. U četvrtom je i dalje loše. I onda Božija milost. KIŠA. Najpoznatija kiša u historiji tenisa. Kiša koja je okrenula sve. Kiša koja je zalila Goranova nadanja koja su porasla više nego ikada. Kiša koja je zalila Goranovu snagu koja je bila veća nego ikada. Kiša koja je od Gorana gubitnika napravila Gorana koji pobjeđuje. Preokret. Finale. I Britanci su morali da navijaju za Zeca. Nebo je tako, jednostavno, htjelo. 

Znate i sami tu priču da je Ivanišević svojevremeno izjavio da u glavi ima dva Gorana. Onog dobrog Gorana koji se trudi da sve napravi kako treba, i onog Gorana idiota koji razbija rekete, psuje sudijama majku, vedri i oblači po terenu jer misli da je vlasnik turnira. Ovaj drugi Goran je pratio pravog Gorana kroz sva tri finala Wimbledona koja je do tog turnira izgubio.

Stojiš tu sam. Pored tebe je Patrick Rafter, koji kao i ti nikada nije osvojio Wimbledon, a bio je blizu u nekoliko navrata. Stojiš i pitaš se: 'Zašto mi je sve ovo trebalo? Zašto sam ovdje? Zašto nisam ispao već u 2. kolu od Moye ili 3. kolu od Roddicka? Kako ću opet preživjeti poraz, a na leđima ih imam čak tri?'

Zec dobija prvi set, Patrick drugi, pa Goran ponovo treći, pa Rafter četvrti. Pa onda drama. Na tribinama kao da je finale Svjetskog prvenstva u fudbalu. Svi su navijali za Gorana. I Britanci. I Australci koji su po prirodi morali da navijaju za Raftera. I Rafter je negdje u podsvijesti imao osjećaj da je dio jedne bajkovite priče. I Rafterova podsvijest je navijala za Gorana. I kiša. I trava. I loptice. SVI.

As za asom. Goran se približavao onome što nikada nije napravio, a kada je pao brejk u petom setu, shvatio je da nikada nije bio bliže. Padaju ti na um oni mečevi protiv Samprasa i Agassija. Padaju ti na um tvoji zemljaci koji te gledaju kući. Pada ti na um sve. Kako se sada koncentrisati i dobiti još samo četiri poena. Cijeli svijet nosiš na leđima. Samo četiri poena do konačnog spokoja. Četiri poena koji vedre i oblače tvoj život. Četiri poena sreće, tuge, ponora, uspona, pada i ponovnog podizanja. Četiri poena samoće. Četiri poena života. Četiri poena bojažljivosti. Četiri poena teniske genijalnosti. Četiri poena slave. Četiri poena besmrtnosti.

Drugi servis, kick u tijelo Raftera i lopta u mreži. Pad. Shvaćaš da si napravio ono što je bilo nemoguće. Shvaćaš da si pobjednik. Potpuna ekstaza i delirijum. Hvala ku***, kako bi to Goran rekao. Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona!



Ne postoji nijedan film, niti ijedna knjiga koja može da dočara ovu priču. Plakao je Goran, a plakao sam i ja kao zbunjeni tinejdžer koji nije vjerovao šta se upravo dogodilo. Plakao i razmišljao zašto on nije naš? Zašto nije sin bosanski, pa da i mi imamo svog bijelog viteza? Zeca.

"Ovu pobjedu posvećujem prijatelju koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1993. godine. Bio je najbolji evropski košarkaš i igrao je u NBA ligi. Njegovo ime je Dražen Petrović. Ovo je za tebe, druže moj, ako me vidiš. Počivaj u mir", rekao je Goran.

A onda legendarna izjava prilikom dolaska u Split:

"Najluđi smo grad na svijetu. Ja sam ponosan što sam rođen u Splitu, jer da nisam rođen u Splitu ja mislim da bih bio kur** od ovce", rekao je Zec kada je stigao u Split.



Čovjek koji je zbog poezije psovanja u Australiji dobio kaznu od 10.000 dolara. Taj čovjek je pobjednik Wimbledona. 

"Sudija je meni glavni neprijatelj. Ja njemu psovanjem počastim sve, ženu, djecu, familiju, baku, djeda, sve do petog koljena", rekao je Zec.

Zaboravite Njemačku i čudo iz Berna. Zaboravite Grčku i njeno čudo iz Lisabona. Zaboravite Leicester City. Zaboravite Printezisa i povratak Olympiacosa protiv CSKA Moskve. Wimbledon 2001. godine je najveća sportska priča svih vremena. 

Otpisani je postao šampion. Goran je osvojio Wimbledon. Zec je napokon pronašao svoju jazbinu. Nisi zaboravljen, majstore. Nikad nećeš biti.

Novinar: Haris Ahbabović