Kada si dijete vjeruješ u mnogo toga i ništa ne smatraš teškim. Gledaš kako Pete melje svoje protivnike i misliš da je njegova volej igra na mreži nešto najlakše što se može izvesti. Bio sam ubijeđen, kao dijete, da je upravo taj tenis najjednostavniji sport na svijetu. Fudbal i košarka su mi djelovali kao sportovi sa druge Planete, ali mi je djelovalo da tenis može igrati svako. Tačnije, svaki onaj čovjek koji ima par loptica i reket. 

Svoju imaginarnu tenisku igru protiv zamišljenog protivnika, koji je u stvari bio obični zid, sam toliko doveo do savršenstva da sam razmišljao da će stvarno od mene biti neki teniski klinac i da ću jednog dana, ako ništa onako amaterski, veoma dobro igrati ovaj sport.

Prije nekih desetak godina sam prvi put izašao na orginalni teniski teren, podloga šljaka, kako bih se napokon okušao u igrici za koju sam uvijek mislio da sam je prekucao. I onda se razočaraš kada napokon shvatiš da u biti ništa nisi znao i da su sva tvoja nadanja bila obećanje budalastog karaktera samom sebi. Shvatiš da ne razumiješ ni šta je forhend, ni šta je bekend, a kamoli da to pokušaš izvesti na školski način, pa kakogod da bude. Prvi volej na mreži, sjećaš se Samprasovog plesa na mreži i ruke koja piše po zraku, i onda bum. Prva loptica ode u kukuruze, druga u rijeku, treća na vrh ograde. 

Stid te samog sebe i diskretno se okrećeš oko sebe da vidiš gleda li bilo ko tvoju seriju provala sa nečim što neki zovu reketom, a za tebe je samo obično kefalo kojim su nekada žene čistile ćilime. Shvaćaš da veze o tenisu nemaš. Shvaćaš da je to jedan od najkomplikovanijih sportova koji se mogu igrati. I onda dolaziš do onog najmračnijeg saznanja - nije ova igrica za mene.

Ko god misli da je neki sport lagan za igrati i da izgleda jednostavno sve ono što na terenu rade Roger Federer ili Rafael Nadal, grdno se vara. Meni je tako djelovalo dok sam odrastao gledajući sve one velikane teniske igre kao što su Pete Sampras, Andre Agassi, Patrick Rafter ili Goran Ivanišević. Kasnije to gledalačko znanje usavršavaš posmatrajući igru Rogera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića. I onda ponovo bum. Odeš na teniski teren i shvaćaš ponovo da ta igrica nikako nije za tebe. I bez obzira što sam godinama kasnije uspio da naučim nešto o toj igri, igrajući na šljaci, svakim novim učenjem, svakim novim forhendom kojim pogađaš liniju, svakim novim jakim servisom koji pada u polje, svakim dobrim dvoručnim bekendom, dobrom paralelom ili drop udarcem shvataš koliko ustvari ne znaš.

Velika je danas ta plejada šarolikih teniskih majstora koji su se pojavili na Zemlji. Četrdeseti među svom tom plejadom od danas je bh. teniser Damir Džumhur, godinama ubjedljivo najbolji teniser kojeg je BiH ikada vidjela. 

Hladno sanktpeterburško popodne je. Na jednoj strani Damir Džumhur, a na drugoj svi njegovi dosadašnji protivnici koji su ušli u tijelo Fabija Fogninija. Svi mogući drekavci i mala čudovišta protiv momka kojeg pola zemlje mrzi samo iz razloga jer je uspješan u onome što radi. Riješit ćeš se tih drekavaca i povampirenih čudovišta koja se bore protiv tebe, ali kako da se riješiš nezadovoljne narodne mase koja će ti uvijek reći kako si samo jedan običan "kloc" i kako tenis nije igra za tebe.

Izbori se jučer Damir protiv samog sebe. Izbori se protiv činjenice da nikada do sada nije osvojio nijedan ATP turnir. Izbori se sa činjenicom da je pobijedio sve svoje slabosti, strahove i protivnika na drugoj strani koji je bio samo silueta svih tih nemani. Ali, kako pobijediti nezadovoljnu masu i one koji mrze vlastite živote i koji će sutra ponovo, bez obzira na sve, reći: 'ta će on?!

I nekako poslije tog sada već historijskog rezultata u Rusiji pročitao sam nekoliko komentara koji nemaju veze sa zdravim razumom, pa sam se i sam zapitao: Šta je, dovraga, sa ovim ljudima? Postoji li iko ko im na ovom svijetu valja/odgovara? Damir Džumhur se upravo zlatnim slovima ispisao u svim teniskim knjigama Bosne i Hercegovine, a "ono" je ponovo nezadovoljno i traži mahanu tom laskavom zlatnom spisu.

Pobjeda Damira Džumhura treba da bude svakome od nas pobjeda protiv samog sebe. Pobijedio je temperamentni Sarajlija u svojoj velikoj areni ličnih strahova i prepreka. Pobijedio je svog najvećeg protivnika. Pobijedio je sve ono što se urotilo protiv njega u posljednjih nekoliko godina, ali mu ostaje još samo jedno - kako da pobijedi nezadovoljne umove kojima ništa nije dovoljno da ih impresionira? Ako se hrabrost mjeri po bitnome – je li onda, uopće, bitno i da se bori protiv takvih umova?

Imamo tenisera među top 40 igrača na svijetu. Veliki uspjeh za BiH, ali kada sagledaš gdje su ispred nas zapadni i istočni susjedi, onda ti bude jasno da je Damir u svemu od samog početka bio sam. Nema države iza sebe, nema društva iza sebe, nema ujedinjenih navijača iza sebe. Nema ništa.

Upoznao sam Damira prije nekoliko godina na jednom snimanju kada gotovo pola BiH i nije čulo za njega. Učinio mi se kao jedan sasvim pristojan i normalan momak. Sjedio je u ćošku kafane u Zetri i mirno odgovarao na moja pitanja. U to sam se uvjerio i u nekoliko navrata nakon toga tokom snimanja intervjua sa Damirom. 

Agresivnost i temperament koji pokaže na terenu? Pa, je li Isiahu Thomasu smijemo zamjeriti što je htio da otkine glavu i Magicu Johnsonu, i Larryju Birdu i Michaelu Jordanu? Ja to razumijem. Neki nikada neće. Želja za pobjedom je veća o bilo čega. Veća je od života. Želja za pobjedom i uspjehom te tjera da se pretvoriš u čudovište.

Damir je upravo to jedno tenisko čudovište, sa ogromnim srcem, kojem je na umu samo pobjeda. Pa čemu se onda, dovraga, čudite njegovim reakcijama na terenu. Kada igraš tenis, onako rekreativno, "potrošiš" živaca kao za cijelu sedmicu prije toga. Ko je igrao – zna o čemu govorim. Fenomen Rogera Federera? Pa taj se rađa jednom u stotinu godina, ali na kraju krajeva i Roger je na početku svoje karijere bio neko ko se vrlo često svađao sa sudijama i publikom. Sa samim sobom. Svaki teniser ima dvije ličnosti. Baš kao što je to jedan novinar u Madridu za pokojnog Dražena Petrovića znao reći:

"Van terena je poput anđela, ali je na terenu kao đavo".

I onda opet napišeš: "Zbog čega nas bruka po svijetu?" Koga i gdje bruka? To su samo krici tvog ličnog ega sa kojeg kada skočiš možeš da učiniš samoubistvo. I ko si, bolan, ti da tebe 40. teniser na Planeti negdje bruka?

Imamo i mi svoje teniske automobile za trku. Neki bi voljeli da ih nema, jer mrze sami sebe, ali tu su. A ti, Damire, samo nastavi tamo gdje si stao. 

Hladno sanktpeterburško popodne i sve nemani ovog svijeta protiv tebe. Isplati se biti uporan, pa makar to bila roba koja se prodaje po najskupljoj cijeni. Neka to bude samo početak jedne nove bajke. Samo naprijed, majstore!

Novinar: Haris Ahbabović