8.10.2017. 15:59
10
Noć kada smo ostali bez mu**
FOTO: NSBiH
Kvalifikacije za SP u Francuskoj 1998. godine. Kvalifikacije za EP 2000. godine u Holandiji/Belgiji. Kvalifikacije za SP 2002. godine u Južnoj Koreji/Japanu. Kvalifikacije za EP 2004. godine u Portugalu. Kvalifikacije za SP u Njemačkoj 2006. godine. Kvalifikacije za EP u Austriji/Švicarskoj 2008. godine. Kvalifikacije za SP u Južnoj Africi 2010. godine. Kvalifikacije za EP u Poljskoj/Ukrajini 2012. godine. Kvalifikacije za EP u Francuskoj 2016. godine. Kvalifikacije za SP u Rusiji 2018. godine.

Ovo je deseti, od mogućih 11 kvalifikacionih ciklusa u kojem nismo uspjeli da se plasiramo na smotru najboljih selekcija da li da se radi o Svjetskom prvenstvu ili Evropskom šampionatu. Sjećam se, a i brojni od vas se vjerovatno sjećaju, još onih prvih kvalifikacija i ljiljana na dresovima, kada smo u grotlu maksimirske magle morali pobijediti Hrvatsku kako bi imali kakve - takve šanse za nastup na Mundijalu u Francuskoj. I sve je dobro počelo. Ladić nam je poklonio vodstvo, Hasan nam je kasnije vratio nadu, ali smo na kraju pognutih glava napustili Maksimir. Hrvatska je kasnije, predvođena Ćirom Blaževićem, otišla na SP u Francuskoj i tamo je osvojila bronzanu medalju, a mi smo se spremali za novi kvalifikacioni ciklus. Kažu, bilo je rano za bilo šta.

Deseti ciklus kako idemo - NIGDJE

Od tada, pa do dana današnjeg prođe 10 ciklusa u kojima nismo uspjeli da stignemo do cilja. Nekad nas je do konačne ciljne vrpce dijelio samo baraž, ali u tri navrata nismo uspjeli da preskočimo Portugal (i to dva puta), te jednom Irsku, tako da smo ostali kratkih rukava. Istina, uspjeli smo da se plasiramo na SP u Brazil 2014. godine i to je za sada jedino veliko takmičenje gdje smo gledaju najbolju bh. družinu kako se "šopa" sa najjačim fudbalskim selekcijama na Planeti. Mi, obični smrtnici, smo gledali putem malih TV ekrana, a svi uposlenici NSBiH su imali privilegiju da to učine direktno iz zemlje Karioka.

Ne treba uopće žaliti sa sinoćnjom utakmicom na Grbavici. Samo su oni najjačeg euforičnog emotivnog stanja vjerovali da možemo da pobijedimo Belgiju, petu selekciju na FIFA-inoj rang listi, i pored Njemačke i Španije reprezentaciju koja ima najbolje fudbalere na papiru kada je u pitanju Stari kontinent. Čak šta više, naša reprezentacija je odigrala sasvim solidnu utakmicu (ako zanemarimo naše statične odbrambene blamove i činjenicu da je Belgija igrala sa pola snage), ali se nije moglo protiv prejakih Belgijanaca i prevelikog bremena pritiska koji je bio natovaren na naša krhka leđa. Mi smo sve svoje šanse prokockali onda kada smo odigrali najsramotniju utakmicu u historiji bh. fudbala. Ja, iskren da budem, u 22 godine koliko pratim reprezentaciju BiH nikada nisam vidio sramotnije izdanje od onog koje smo priredili u Nikoziji, kada smo nakon vodstva od 2:0 na poluvremenu, na kraju poraženi od slabašnog Kipra sa 3:2. U tom grmu leži zec i u toj utakmici leže sve prokockane šanse još jedne lijepe generacije fudbalera u našoj zemlji. Mundijal u Rusiji postade samo puki san.

- Zašto ste na press konferenciji za novinare, nakon poraza od Irske, rekli da biste sve ovo ostavili i samo odšetali? - upitah selektora Baždarevića nakon poraza od Irske u baražu za Euro 2016. godine.

"Majstore, je li ti to želiš da mene smijeniš?"

- Naprotiv, mislim da zaslužujete još jednu šansu, jer je bilo premalo vremena da pokažete šta znate, a svi znamo u kakvom ste stanju preuzeli reprezentaciju.

"Hvala ti onda na tome, majstore"
, odgovori mi Meša.

Novi kvalifikacioni ciklus, ovaj koji još uvijek nije okončan, je bila idealna prilika da se pokaže od čega je napravljen Meša, nekada sjajan fudbaler i jedan od najboljih igrača koje je Jugoslavija vidjela. Da li je dovoljno snažan, jak i znalac da odvede ovu selekciju na jedno veliko takmičenje, ili barem da nas primakne tom baražu, jer je nekako nerealno bilo da očekujemo da ćemo završiti ispred selekcije Belgije. Nova nada, nova očekivanja, nove kvalifikacije. I onda je sve počelo.

4:0 u Briselu je bila upaljena "lampica baraža"


Lako smo tukli Estoniju u Zenici sa 5:0 i već tada se činilo da je ekipa mnogo nabrijanije ušla u novi ciklus, ali nas je poklopila realnost neposredno nakon visoke pobjede protiv Estonaca kada nas je Belgija raštimala na proste faktore i pobijedila sa 4:0. Odmah nakon te utakmice je bilo jasno na čemu smo. Ne samo mi, nego i sve preostale selekcije u ovoj grupi. Prvo mjesto je jednostavno bilo namijenjeno za Belgijance. Onda smo se tako počeli i ponašati - da smo reprezentacija koja će se, realno, boriti za drugo mjesto u grupi, jer preko Belgije se ne može. Jednostavno su prejaki za nas, ali i za sve ostale selekcije u grupi H.

Nakon toga je stigla rutinska pobjeda protiv Kipra. Bio sam na tribinama Bilinog polja u Zenici i na toj utakmici sam vidio nešto što pojedini ljudi u BiH ni danas ne vide. Vidio sam koliko ova reprezentacija jednostavno ne može bez svog kapitena, Edina Džeke. Gotovo sve u toj utakmici je išlo preko najboljeg strijelca u historiji bh. reprezentacije. Uredu, znao sam i prije da ovaj tim jednostavno ne funkcioniše bez Edina, ali sam se protiv Kiprana u to samo dodatno uvjerio. Nijedan igrač na travnjaku se ne gradi više, ne trči više, ne vraća se po lopte više, ne skače više, ne šutira više, ne prima udarce više od Edina Džeke. Stoga, bilo kakva kritika na račun našeg kapitena je neosnovana i nema nikakvo razumno pokriće. O njegovim brojkama da ne govorimo. To znaju i ptice na grani. Ne branim ja sada Edina Džeku, niti mi je to cilj. Namjera mi je samo da iznesem činjenice, a one su takve da će u ovom timu ostati jedna velika praznina jednog dana kada više ne bude Edina. Možda nekada neka bosanska majka rodi novog Džeku, pa i boljeg, ali do tada nikada nećemo imati boljeg fudbalera. 

"Ovo nije profesionalni fudbal i nema veze s njim", reče sinoć nakon utakmice naš kapiten.

Ko imalo ima mozga, shvatit će šta je Edin između redova poručio. Uostalom, treba da nas brine njegova izjava da će ova reprezentacija jednoga dana igrati upravo bez njega. Možda je pretjerano sa moje strane, ali Edin Džeko ima takav utjecaj u ovoj ekipi baš kao i Cristiano Ronaldo u selekciji Portugala. Pogledajte samo koliko se Portugal sinoć bez Ronalda mučio protiv Andore (ušao na poluvremenu i odmah zabio gol) i koliko se mi mučimo kada nema Džeke. 

Na Karaiskakisu jednostavno nismo imali sreće. To je vjerovatno najbolja utakmica koju smo odigrali u ovim kvalifikacijama, ako ne računamo one lagane pobjede protiv Estonaca ili Gibraltara. S obzirom na činjenično stanje, morali smo pobijediti Grke sa dva ili tri gola razlike, ali nismo. Doveli smo se u situaciju da branimo 0:1 do samoga kraja, a onda nas je Tzavellas zavio u crno. Tako blizu, a tako daleko. Bili smo gotovo pa otvorili vrata baraža. Tzavellas ih je zatvorio svojom golčinom u nadoknadi utakmice.

I dalje nas proganjaju duhovi Carlosa Marchene

I onda kontaš, pa uredu je. Je** ga, naučit ćemo nešto iz ove utakmice. Desili su nam se Španija i Carlos Marchena na Mestalli, sada nam se desio Tzavellas na Karaiskakisu, valjda nam se ovo zadugo više neće dogoditi. Vjeruješ i nadaš se - uvjeren si da nam se ovakav posrtaj u samo par sekundi više nikada neće dogoditi, jer smo ozbiljna reprezentacija. 

Rutinski pobijediš anonimni Gibraltar, i onda ti na megdan dolazi Grčka. Da joj naplatiš sve. I onaj gol Tzavellasa u 94. minuti, i sve one propuštene prilike u Atini, i sve one razbijene bosanske glave od strane idiota iz Grčke i sve one skandalozne transparente na Karaiskakisu, i ono kada su nas smjestili u hotel u kojem je bila organizovana svadba. I umjesto da podivljaš kao bijesno pseto u tom naletu adrenalina, ti odigraš 0:0 i na kraju utakmice napraviš neviđeni incident. Cijela Evropa te ismijava, Grci te nazivaju seljacima, vrata od baraža ti se lagano zaključavaju. Tačnije, ključ samo što nije okrenut. Ti si sretan jer je pomoćni trener polomio zube tamo nekom Grku. Ponosan si na njega. Na trenutak zaboraviš da si upravo krenuo da padaš u provaliju.

Ko je kriv? Teško je reći. Teško je pronaći bilo kakvo razumno objašnjenje. Ali se ponovo nadaš. Nadaš se, jer u Bosni je nada majka svih nas.

Noć kada smo ostali bez mu**

I onda ti dođe taj 31. august i najsramotniji poraz u historiji bh. reprezentacije. Na poluvremenu vodiš 2:0, nemaš neku posebnu igru, ali kontrolišeš sve. I onda ti Kiprani, za svega par minuta, sruše sve snove. Okrenuti ti onaj ključ u vratima, i to dva puta, pošalju te kući uplakana i razje****, pokažu ti mjesto u fudbalskoj eliti koje je negdje u ćošku (a ne u vrhu, kako sam misliš), kažu ti da jednostavno nisi dorastao zadatku. I onda se selektor još naljuti na pojedine bh. portale i medije koji stvari nazovu pravim imenom. Naljuti se i Savez, pa ti ne dozvoli da kao akreditovani novinar pratiš utakmicu BiH - Belgija.

Dovoljno je nama u Bosni i Hercegovini svakodnevnih problema da bi još trpili ovakva sranja, da nam neko pokušava prodati mu** pod bubrege i reći kako je poraz na Kipru samo loš splet okolnosti i kako imamo šansu za baraž ukoliko pobijedimo jednu od najjačih reprezentacija na Planeti. Šanse za baraž smo, a vjerovatno to brojni od vas misle, izgubili upravo te noći na Kipru. Dva puta mi je u životu srce kucalo totalno neprirodno. Prvi put kada smo izgubili od Nigerije na Mundijalu, drugi put gledajući kako nas skromna selekcija Kipra pobjeđuje 3:2, nakon što smo vodili 2:0 na poluvremenu. I onda shvatiš da ta igrica nije za tebe i shvatiš da smo upravo zaključali ona vrata koja su nam širom bila otvorena još u Atini prije nekoliko mjeseci. 

Da smo sa ovim žarom od sinoć igrali protiv tih slabašnih Kiprana i da smo protiv Grka u obje utakmice bili samo malo mudriji, staloženiji i smireniji, sada bi se već pripremali za baraž. Ovako, realno nismo ni zaslužili da idemo tamo. Ako ne možeš da pobijediš Kipar i u dva meča ne možeš da pobijediš Grčku koja u posljednjih 15 godina nije bila ovako loša, onda ti mjesto nije u baražu. Čekaj novi ciklus i nove kvalifikacije. Nadaj se, jer je nada, kao što sam već rekao, majka svih nas.

Kako i šta dalje?

Dalje sa Mešom? Ne znam. Dva ciklusa su sasvim dovoljna da se vidi da li neko zna ili ne zna, da li neko može ili ne može. Ili jesi, ili nisi. Ovako više ne ide. Nešto se mora mijenjati. Mnogo toga jednostavno ne štima. 

I nema nikome niko pravo da kaže: "Šta pričaš, reprezentacija je svetinja koja se uvijek mora podržavati". Ona nije ničije vlasništvo, kao što to mnogi misle da jeste. Uostalom, dovoljno sam, a i mnogi vi zajedno sa mnom, potrošio novca i živaca da bih imao pravo reći kada nešto jednostavno ne štima. 

Kažu da riba smrdi od glave. O tome ćemo posebno nekom drugom prilikom. Mnogo je toga što ne štima, ali se o tome ne govori. Svi se nadaju samo nekom plasmanu negdje. Sada smo resetovani na fabričke postavke. Valja nam ispočetka. Ali, ne mogu se i ne smiju zaboraviti greške koje su napravljene u ovom ciklusu. Ne smiju! Radi budućnosti ovog tima. 

Novinar: Haris Ahbabović


10
SOURCE PRIČE
Source.ba komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.