16.1.2018. 19:52
1
Posljednja bajka senilnog čiče, Arsenea Wengera!
FOTO: Daily Star
"Taj Arsenalov tim. Taj Arsenalov tim pun plaćenika i klovnova. Nedovoljno dobar da napravi bilo šta, ali i nedovoljno loš da ispadne iz lige. To vas, jednostavno, dovodi do ludila".

Ukoliko ste nekada čitali poznato djelo Nicka Hornbyja, "Stadionska groznica", onda ste morali dobro memorisati ovu rečenicu. Istina, u djelu jednog od najboljih pisaca koje je Velika Britanija u svojoj novijoj historiji vidjela, Hornby je napisao mnogo toga što se danas preklapa sa trenutnim stanjem kada je u pitanju adresa na kojoj stanuje klub iz sjevernog dijela Londona, Arsenal.

Možda ste nekada gledali film "Fever Pitch", ali je činjenica da ste u filmu propustili mnogo toga što, primjera radi, u pisanom izdanju nećete (Hornbyjevo djelo "High Fidelity" je kasnije također ekranizovano, ali ni izbliza dobro kao sama knjiga, baš kao što je to slučaj i sa "Stadionskom groznicom"). Radnja same knjige počinje nekada s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka kada su Topnici sa Highburyja tada važili (možete li to povjerovati) za jedan od najdosadnijih klubova na Otoku, tačnije kolektiv šutača lopte sa ubjedljivo najdosadnijom igrom. Upravo iz tog perioda datira čuvena parola "Boring, boring Arsenal", koja se ovih dana može čuti na stadionima širom Engleske. Osim toga, u posljednje vrijeme je vrlo česta i pjesma "Arsene Wenger, we want you to stay". Ko prati Arsenal i Premier ligu duže od barem deset godina - nije mu potrebno nikakvo objašnjenje za posljednju rečenicu.

Kada sam u ljeto 1998. godine zbog Holanđanina Dennisa Bergkampa, koji je tada bio dio holandske reprezentacije na SP u Francuskoj, "zagotivio" družinu iz Sjevernog Londona, baš kao i Nick Hornby, nisam razmišljao o tome šta mi navijanje za Arsenal i simpatisanje kluba sa Highburyja (kasnije Emiratesa) može donijeti u životu. Može mi donijeti neizrecivu bol, ali kako i sam pisac u knjizi kaže, to je više nalik izraslini ili grbi, nečemu što ste stekli prilikom rođenja.

Tvrdoglavi Francuz bez autoriteta na klupi Arsenala

Ovih dana se sve više govori o tome da će Arsene Wenger, tvrdoglavi Francuz koji se i dalje kiti perjem nekadašnje slave, nakon Mundijala u Rusiji biti i zvanično bivši menadžer Topnika, iako mu ugovor ističe na ljeto 2019. godine. Carlo Ancelotti je jedan od trenera čije se ime spominje sve više ovih dana u kontekstu povezivanja s Arsenalom, ali zvanične potvrde od strane kluba još uvijek nema. Vjerovatno je neće ni biti.

Svi oni dobro zagriženi navijači Arsenala već odavno "trube" kako je Arsene Wenger za staro gvožđe i da je njegova era odavno prošla, dok sa druge strane, Profesor i dalje smatra da može nešto novo ponuditi klubu koji je posljednji put prvak Engleske bio još u ono vrijeme kada je Grčka poharala Evropu i osvojila Euro u Portugalu. Da, ima tome haman 14 godina. Prošlo je 14 godina otkad su Topnici posljednji put osvojili titulu šampiona Engleske, i to u onoj čuvenoj sezoni kada su odigrali 38 utakmica bez poraza što nikada nijednom timu na Otoku, do dana današnjeg, nije pošlo za nogom. Osim toga, serija se nastavila i u narednoj sezoni, pa je Arsenal stao na 49 utakmica bez poraza. Ko zna gdje bi im bio kraj sa svim tim suludim brojkama da nije bilo tragikomičnih sudijskih odluka na derbiju protiv Manchester Uniteda, na Old Traffordu, u jesen 2005. godine.

Brojni će reći, a to posebno vole da ističu navijači u sjevernom dijelu Londona, da je Arsene Wenger glavni uzročnik i krivac loših rezultata Topnika u posljednje vrijeme. Klub se, prvi put nakon sezone 1997/98., nije uspio plasirati u Ligu šampiona, a vrlo je vjerovatno da to neće napraviti ni ove sezone, s obzirom da četvrta pozicija trenutno za Arsenal predstavlja domen naučne fantastike. O nekom većem poduhvatu ili trci ka vrhu tabele da i ne pričamo. Alexis Sanchez je pred potpisom za Manchester United (iako je Wenger nakon slučaja Robina van Persieja rekao kako više nikada nikoga neće prodati Unitedu), Mesut Ozil navodno na ljeto, besplatno, odlazi u Juventus, dok je većina ostalih igrača, koji čine okosnicu ovog Arsenala, povrijeđena ili potpuno demoralisana zbog posljednjih rezultata ekipe sa Emiratesa. Uostalom, kako i da budete motivisani kada vam je šef svlačionice Njegova Treneska Ekselencija, Arsene Wenger.

"Arsene je počeo divljati po svlačionici što mu apsolutno ne stoji. Bilo je teško zadržati ozbiljnost, jedva sam se suzdržavao da ne puknem od smijeha jer sam ga prvi put u životu čuo da psuje. Pomoćni trener Pat Rice me presjekao pogledom koji je govorio: 'Nemoj se smijati. Samo to ne'"
, rekao je svojevremeno Ray Parlour, nekadašnji fudbaler Arsenala.

Uvijek se prisjetim ove njegove izjave sa poluvremena utakmice Man. United - Arsenal (United na kraju slavio sa 6:1) kada razmišljam o tome da li Arsene Wenger može popraviti primanje lopte Aarona Ramseyja, da li od Thea Walcotta napokon može napraviti igrača, a ne trkača (prema posljednjim informacijama koje stižu sa Otoka, Theo je na pragu da potpiše za Everton), da li od Dannyja Welbecka može napraviti igrača, a ne povrijeđenog dječaka, da li od Hectora Bellerina može napraviti ozbiljnog desnog beka, a ne ozbiljnu modnu prikazu, da li od Granita Xhake može napraviti barem lijevu nogu od Patricka Vieire, a ne tipa kojem svako drugo dodavanje završi na tribinama?

(Ne)prilagođavanje vremenu i novom sistemu

Za one koji ne znaju, Arsene Wenger je četvrti najplaćeniji menadžer na Planeti. Imate četvrtog najplaćenijeg trenera na svijetu koji nije bio prvak Engleske još od vremena kada su Zagorakis i Nikopolidis osvajali Stari kontinent (danas ti ljudi imaju unučad). A to je bilo onda kada su, ironično zar ne, Stari Grci igrali fudbal. Čak i potpunog fudbalskog analfabetu da danas pitate kada je Arsenal posljednji put bio šampion Engleske reći će vam: "Pa, prije hiljadu godina". Dobro sad, ne duže od šutača lopte sa Anfielda. Da se razumijemo.

Osnovni problem Arsena Wengera leži u činjenici da je to trener koji ne želi da se prilagodi pravilima modernog fudbala. Profesor je nekada važio za najvećeg genijalca na svijetu, a danas je obična fudbalska prikaza koju ismijavaju i oni koji razumiju fudbal, a Boga mi i oni kojima je fudbal samo misaona imenica. Alex Ferguson, primjera radi, je u svojoj "Autobiografiji" priznao da se uvijek prilagođavao vremenu i prilikama, pa se neki onda poslije i dalje pitaju kako je moguće da je taj čovjek osvojio toliko trofeja sa Crvenim đavolima? Alex Ferguson nije bio tvrdoglavni štediša koji je razmišljao da se uz određenu defanzivnu ekonomsku taktiku može stići do trofeja. Čak i u vrijeme kada su se pojavili bogati Rusi i Arapi, Ferguson je uvijek imao odgovor. Wenger nije. Nešto slično se danas, donekle, dešava Joseu Mourinhu na klupi Manchester Uniteda, jer čovjek jednostavno ne želi da mijenja svoj ustaljeni sistem. Isti taj sistem mu je donio titule tamo gdje ih ni David Copperfield ne bi osvojio, ali mu danas isti taj sistem naplaćuje sve moguće grijehe jer ne želi da se prilagodi nekom novom vremenu i sistemu baš kao i njegov veliki protivnik sa druge strane, s kojim još od dolaska na Ostrvo vodi tihi mali rat.

Istina, otočki mediji, analitičari i nekadašnji fudbaleri će reći kako Wenger ima slobodnije ruke od Josea da radi šta god mu je volja, a da Mourinho to sada nema (barem ne do sada) u Unitedu kada je u klubu Ed Woodward. S druge strane, jasno je da američki većinski vlasnik Topnika, Stan Kroenke, uopće ne gaji posebne simpatije prema guranju ruku u vreće s novcem, pa Portugalac ima, ako ništa, više novca na raspolaganju od svog tvrdoglavog kolege sa juga zemlje. 

Još jedan ozbiljan problem leži u Wengerovom percipiranju modernog fudbala i upornim metodama da glumi Rafaela Beniteza sa „šaranjem“ rostera za svaku utakmicu. Tako je kod Wengera sasvim prirodno da na klupi ostavi igrača koji je plaćen masnih 50 miliona eura i koji je doveden da isključivo postiže golove. Pitajte samo Alexandrea Lacazettea kako se osjećao kada ga je Wenger ostavio na klupi pred početak derbija protiv Liverpoola, kojeg su Redsi glatko dobili sa visokih 4:0. Claudio Ranieri je, primjera radi, pokazao i dokazao da se sa istim rosterom može osvojiti titula u Premiershipu, iste one sezone kada je Arsenal bio tako blizu da osvoji titulu prvaka Engleske nakon dugo godina (istinski sam povjerovao da nakon gola Welbecka u sudijskoj nadoknadi protiv Lisica, Arsenal napokon može do titule).

Američki tajkun kojeg ne zanima jedno od njegove djece

Problem oko finansija na Emiratima (koje nikada nisu bile problem, jer je Arsenal godinama među deset najbogatijih klubova na svijetu) umalo je bio riješen prije par godina kada je Alisher Usmanov bio na pragu da kupi sve dionice od američkog biznismena, Stana Kroenkeja, inače koji u svom vlasništvu, pored Arsenala, ima i nekoliko klubova iz SAD-a, među kojima su najpoznatiji Denver Nuggetsi, ekipa iz NBA lige. Međutim, Englezima se, tačnije Ivanu Gazidisu, nije dopala ideja da mu se uzbekistansko-ruski milijarder miješa u posao, pa se uprava kluba odlučila na onu sigurniju i ekonomski, kako su oni tada rekli, isplatljiviju varijantu. Neka Stan Kroenke bude većinski vlasnik kluba. Što dalje neka klub bude od Usmanova, jer Arsenal nema težnju da bude novi Chelsea i nova pudlica nekog ruskog tajkuna, kao što se govorilo za Chelsea i Romana Abramoviča. Rezultat? Vrlo jasan. Klub i dalje čeka na titulu prvaka Engleske od 2004. godine, titula u Ligi prvaka je postala samo nedosanjani san, a sve što se osvoji može se pripisati kupovima od kojih vas neki podsjećaju na lokalni turnir u malom fudbalu ili tradicionalni folklorni skup.

I tako, umjesto da klub dobije ogromnu finansijsku injekciju od Alishera Usmanova i počne da dovodi najbolje igrače na svijetu (jer je valjda svima jasno da Wengeru više ne pali "pravljenje" igrača od mladih i jeftinih anonimusa), klub se okrenuo prema Stanu Kroenkeu, smiješnom brki u još smiješnijem odijelu na pruge koji podsjeća na likove iz crtanih filmova i kojeg na Emiratesu možete vidjeti barem jednom u godinu dana, u posjeti jednom od svoje djece za koje toliko i ne mari, jer i dalje vjeruje da ima dadilju koja obavlja odličan posao, iako ta dadilja tuče dijete iz dana u dan. Bez prestanka.

Pa, onda nije ni čudo kada se otpadak Manchester Uniteda (čitaj: Henrikh Mkhitaryan) premišlja da li da bude klupa u Unitedu ili da igra u početnih 11 u Arsenalu. Nekadašnjem igraču Dortmunda je jasno da će se u Unitedu boriti barem za nešto, pa makar to ove sezone bila i druga pozicija i pokoja knock out runda Lige prvaka ili spašavanje ugleda kvota na kladionici, nego da bude dio tima koji sam uopće ne razumije vlastite ambicije i koji, iz godine u godinu, traći priliku da uz samo malo investicije i ulaganja napravi dobar posao. Upravo to je jedan od razloga što Alexis Sanchez još uvijek nije stavio zvanični potpis na ugovor Manchester Uniteda, pa su se sada u igru oko njega uključili Manchester City i Chelsea.

Transfer politika koju niko na Otoku ne razumije


Skauting služba Arsena Wengera se uglavnom svela na praćenje francuske Ligue 1 (koja je tek peta po jačini u Evropi), pa nije čudo što se prilikom transfera u posljednje vrijeme prave velike greške (naravno, ne mislim ovdje na Lacazettea). Ako pratite Arsenal i Premier ligu duže od barem deset godina, sve će vam biti jasno. Tako, sasvim nestvarno djeluje najava iz tabora Topnika da će, u slučaju prodaje Alexisa Sancheza, dovesti napadača Borussije Dortmund, Pierrea-Emericka Aubameyanga. Spominje se i talentovani Malcom iz Bordeauxa. Neki još uvijek vjeruju u bajke čika Arsena ili je Profesor napokon shvatio da ni više ne vjeruje u svoje dugogodišnje prazne bajke. 

Nego, kada su u pitanju transferi Arsenala, tek u posljednje tri ili četiri sezone Topnici su shvatili da za ozbiljno pojačanje moraju izdvojiti više od 40 ili 50 miliona eura. Dugo vremena je rekord kluba držao Andrey Arshavin koji je doveden za nešto više od 16 miliona eura, što je novac za kojeg danas na ludom fudbalskom tržištu ne možete da kupite ni dječaka koji dobacuje lopte. Tako je klub pred početak nove sezone (ili u toku sezone) i pred početak novih sezona (ili u toku sezona) prije toga potrošio ukupno: 55, 107, 26, 119, 49, 56, 65, 23, 12, 40, 31, 15, 46 i 12 miliona eura, zaključno bez sezone 2003/04. kada su Topnici posljedni put bili prvaci Engleske.

Primjera radi, brojke Manchester Uniteda, istim redosljedom, idu ovako: 164, 185, 156, 195, 77, 76, 62, 29, 27, 45, 103, 27, 32 i 61 milion eura. Arsenal je od 2004. godine na transfere potrošio oko 656 miliona eura (što nije ni današnja tržišna vrijednost Man. Uniteda), dok je klub sa Old Trafforda u tom istom periodu na transfere potrošio jednu milijardu i 239 miliona eura, što je preko pola milijarde eura više u odnosu na Arsenal. Namjerno sam uzeo komparaciju sa Manchester Unitedom, jer bi svaka komparacija sa Chelseajem ili Manchester Cityjem bila smiješna. U to vrijeme, svi pomenuti klubovi su itekako trofejima naplatili svoje silne transfere i utrošeni novac, dok se Arsene Wenger, Stan Kroenke i cijela uprava Topnika sa Ivanom Gazidisom na čelu drži principa da je bolje manje trgovati i manje komade kolača jesti, barem kada su trofeji u pitanju, a to je ono što najmanje zanima sadašnju upravu Arsenala. Znao je, dakako, Arsenal potrošiti ozbiljan novac za transfer (primjer Granita Xhake), ali se znao i ozbiljno obrukati.

Koliko je vidljivo da Topnici nemaju svoje prepoznatljive produkte govore brojke da Arsenal u posljednjih nekoliko sezona nema više tako unosne transfere kada je u pitanju prodaja fudbalera. Uredu, pred početak ove sezone su bili u plusu od 30 miliona eura, ali su samo sezonu ranije bili u minusu od 100 miliona eura, a nisu na osnovu tih brojki uspjeli ništa da naprave. Hoću reći, potrošili su 100 miliona više u odnosu na prodaju igrača, ali nisu napravili spektakularan rezultat. Tih 100 miliona nije bilo dovoljno ni da se obezbijedi četvrta pozicija i Play off za Ligu prvaka.

Zaista je upitan put kojim trenutno ide Arsenal. Očito je da je klubu sa Emiratesa potrebna potpuna rekonstrukcija ekipe, ali i ne samo to. Potrebna je i potpuna rekonstrukcija filozofije poslovanja, potpuna rekonstrukcija mentaliteta gubitnika i vječitih boraca za četvrta mjesta i Carabao kupove, ali i rekonstrukcija u upravi i na klupi. Sa Kroenkeom, Gazidisom i Wengerom teško da postoji svjetlo na kraju tunela, jer je sve veća lista fudbalera koji ne žele na Emirates upravo zbog nedostatka ambicije.

A ne tako davno, još dok su Stari Grci harali fudbalskom Evropom, postojala je jedna družina na Highburyju koju niko nije mogao pobijediti. Od tada prođe 14 ljeta, a neke nove družine sa topom na prsima nisu uspjele ono što su Nepobjedivi napravili te 2004. godine. Niti će pod ovakvim okolnostima uspjeti.

Novinar: Haris Ahbabović

 
1
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.