Svi ste, barem nekada u životu, pogledali veliko filmsko remek djelo Mela Gibsona iz 1995. godine "Braveheart" ili "Hrabro srce". Nevjerovatna priča o Siru Williamu Wallaceu, čovjeku koji je podigao svoj narod da se usprotivi tiraniji, čovjeku koji je poveo svoj narod u slobodu, čovjeku koji je imao viziju, običnom seljaku koji se borio za slobodu i ravnopravnost Škota.

Pogledao sam ovaj film barem 20-ak puta, iako traje preko tri sata. Jedan od najboljih filmova koji su se ikada pojavili na filmskom zvjezdanom nebu. Englezima se nije dopao, Škotima jeste, kritičnoj masi jeste, nama običnim sladokuscima i ljudima koji uživaju u ovoj umjetnosti - itekako. Nema trenutka u kojem sam pogledao ovaj film, a da se nisam prisjetio Najvećeg Sina Bosanskog. Nema trenutka, a da Williama Wallacea i njegovo neustrašivo srce nisam usporedio sa hrabrošću i stjenovitim srcem Najvećeg Sina Bosanskog. Baš kao što su oni koji su imali potpuno pogrešne životne vrijednosti ubili i Williama Wallacea prije 720 godina, tako su dušmani ubili i Najvećeg Sina Bosanskog prije 24 godine. Prestalo je da kuca srce sina Rasiminog, rođenog 1965. godine u slobodarskom Bužimu. Na današnji dan je prestalo da kuca srce komandanta i generala Izeta Nanića, Najvećeg Sina Bosanskog.

Kada je ostao bez brata Nevzeta, koji je poginuo već na samom početku agresije na BiH, svi koji su poznavali Izeta Nanića kazali su kako se Izet mnogo promijenio nakon što je poginuo njegov brat. Njegova majka, Rasima, koja je i danas živa, ispričala je šta se dogodilo nakon smrti njenog sina Nevzeta.

"Otac mu se protivio preuzimanju komande nad vojskom, ali kada je poginuo njegov brat Nevzet, došao je kući i rekao: 'Tata, evo do sada sam te sve slušao, ali od sada ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede", rekao je tada Izet Nanić.

Koliko prostora za tugu može da ima jedno majčino srce koje je ostalo bez svoja dva čeda? Zamislite samo tu nadnaravnu snagu Rasime Nanić, majke Najvećeg Sina Bosanskog, koja kaže kako svaku noć priča sa svojim Izetom i kako se raduje danu kada će se sresti sa njim na Ahiretu. Nema te ljubavi na svijetu koja se može mjeriti sa ljubavlju majke koja je ostala u nekom krajičku vremena da bdije nad svetim duhovima svoje djece, koja su prerano otišla sa ovog svijeta. Nema te sile koja može da sapere sve gorke suze jedne majke koja je na vječiti počinak ispratila svoja dva heroja, jednog 1992. godine, a drugog tri godine poslije. Ne postoji nikakav priručnik koji takve majke-terminatore priprema na ono što slijedi, na ono što ti srce razbija u paramparčad i reže ga na komadiće, na onu vatru depresije i tuge koja te prži jer si izgubila dio sebe. 

Znam lično majku jednog heroja, šehida, koja je uvijek bila nasmijana kada je u pitanju sjećanje na njenog sina, kojeg su četnici doslovno uhvatili u zasjedili i mučili ga do smrti. Nikada tu ženu nisam vidio uplakanu. Jednom prilikom je rekla:

"Zašto da plačem? Moj sin je sada na boljem mjestu, kod svog Gospodara. Zašto onda da tugujem? Dao je život braneći ovu zemlju, braneći Bosnu i Hercegovinu. Moram da budem sretna i ponosna zbog toga, a raduje me dan kada ću se ponovo sresti sa njim".

Izet se nikada nije bojao smrti, kao najhrabriji lav kojeg napadaju bijesne hijene sa svih strana, znao je da ima snagu da ih sve razbije. Izet na arapskom jeziku znači onaj koji je snažan, onaj koji ima moć. Izet Nanić je bio takav. Izet Nanić je bio lav, lav koji se nije bojao smrti i koji je predosjećao da je ona tu negdje, iza ćoška, da vreba i da ga čeka, ali nije bježao od nje, jer bježane od nje ti daje titulu kukavice, a Izet to nikada nije bio.

"Izet Nanić je bio potpuno drugačiji čovjek poslije pogibije brata, bio je odlučniji i hrabriji, a napravio je izuzetne akcije nakon toga u Krajini. Taj dan kada je poginuo, rano ujutro je došao kući, preko dunje se popeo na terasu, kucnuo ženi na prozor i odveo djecu bratu na mezar. Njegova kćerka priča kako se nekoliko puta vraćao na mezar i rekao: 'Ovdje ćete mene ukopati, pored njega'", rekao je svojevremeno Suad Zijadić.

Za njegovo vrijeme, Bužim je bio sinonim za pobjedu, ali komandant Izet Nanić nažalost nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane i da se još jednom nasmije svim svojim suborcima. Poginuo je 5. augusta 1995. godine kada je hrvatska vojska pokrenula operaciju "Oluja" s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske. Razbili su neprijateljske linije na Čorkovaći i krenuli prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade, ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.

"Nailaze na tek osvojeni četnički bunker. Idu dalje. Čuju se pojedinačni pucnji iz pušaka. Zastaju. Komandant Nanić puca na zasjedu. Iz stojećeg stava rafalima zasipa četnike. U jednom momentu, panterski se baca na desnu stranu puta. Mijenja okvir, ponovo otvara vatru. Vodi se žestoka borba. Četnici su na dvadesetak metara ispred. Komandant je pogođen. Pada na leđa. Pogođen u glavu i vrat, mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Nešto je htio reći...", napisao je Avdo Husejnović.

Lavlje hrabro srce Izeta Nanića se nije bojalo nikoga i ničega, osim Uzvišenog Boga. Tome svjedoče i riječi njegovog saborca Veljuna Veladžića, koji je svojevremeno izjavio sljedeće:

"Da je cijela Srbija išla na nas, mi bismo je zajedno sa rahmetli Izetom dočekali. Mi sa njim straha nikada nismo imali", rekao je Veladžić.

Na internetu i danas možete pronaći onu legendarnu fotografiju Izeta Nanića u džamiji na džuma namazu, a oko njega nasmijani saborci i džematlije. Kažu da je to bila oproštajna džuma generala Izeta Nanića, Najvećeg Sina Bosanskog. Nakon te džume rahmetli Izet je izjavio sljedeće:

"Ovdje smo danas, da se pogledamo, popričamo, da se vidimo, da se halalimo. Idemo i ne znamo šta će biti".

Iako se školovao širom bivše Jugoslavije i prošao sve vojne obuke i akademije, saborci Izeta Nanića kažu da je Izet bio potpuna suprotnost od nekadašnjih JNA oficira, koji su bili drski, koji su mnogo psovali i koji su uživali u alkoholu. Za Izeta kažu da nikada nije popio niti kap alkohola, niti je bilo kada nekoga opsovao ili opsovao bilo šta u društvu svojih prijatelja i saboraca. Izet, neustrašivi lav, a tako jednostavan. Tako prijatan. Tako veliki. Sin bosanski.

"Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stariji ljudi. Kao i obično, mi smo iz pratnje bili ispred komandanta Nanića. Izašla je jedna stara nana i upitala me: 'Sinko, koji je Nanić?' Ja sam uzeo nanu za ruku i doveo je do Izeta Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa Armije RBiH. Ta nana, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću: 'Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ali ja ti skidam maramu'", rekao je saborac Izeta Nanića, Sehudin Alešević.

Koliko se Najveći Sin Bosanski nije bojao smrti, govori i njegova izjava/rečenica koju je stalno ponavljao svojim saborcima: "Da ja vas upitam, je li ikada iko ostao na ovome svijetu?!".

Noćas sam sanjao lijep san. U san mi je došao general Izet Nanić. Onako lijep, frajerski raspoložen, nasmijan i prijatan, kao uvijek. Kao na slici. Svi oko njega su se smijali. Nazvao je selam i rekao kako se vratio samo da nas pozdravi. Baš kao William Wallace, obučen u ratno odijelo, sa plavom trakom oko glave i grbom sa ljiljanima. 

Izet Nanić. Lavljeg srca i hrabrosti, ali tako jednostavan. Izet Nanić. Veći od svih bosanskih gorja, a tako mali među ljudima. Izet Nanić, poštovaniji od svih generala i komandanata, a tako običan. 

"Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti. I ja sa njima, a onda narod. Pobjeda je blizu... Biće naša, ako Bog da, Bosna i Hercegovina! Osjećam da mogu uraditi zamišljeno, da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje... Sretno!"

Srest ćemo se opet, baš kao u snu, Najveći Sine Bosanski. Ali, ne još. Ne još!

Novinar: Haris Ahbabović