12.9.2019. 10:02
3
Povorka ponosa koja nikog ne zanima: Frajeri iz Tule i ministar u pijačnom odijelu
Vjerovatno su brojni od vas pogledali seriju "Černobil" koja na jedan brutalan način donosi surovu istinu o onome što se dešavalo te 1986. godine, ali i godinama poslije, u nekadašnjem Sovjetskom Savezu.

Sjećate se, vjerovatno, i one scene kada ministar rudarstva dolazi u Tulu kako bi rudarima naredio da se spreme da putuju za Černobil, te kako bi kopali kanale ispod nuklearnog reaktora koji bi omogućili da se postavi pregrada koja bi spriječila oticanje radioaktivnih materija u zemlju, potom u rijeku Pripyat, a onda u Crno more, što bi značilo da će najmanje 50 miliona ljudi ostati bez vode.

Sjećate se i onog njihovog šefa, koji ne želi da naredi svojoj četi/smjeni put prema Černobilu dok i sam ne sazna gdje idu, gdje su pozvani, te šta je zadatak da rade. Uglavnom, većina rudara razmišlja na sličan način. Upoznao sam ih mnogo, neke imam među prijateljima, i znam koliko im se fućka za strahom kojim smo obavijeni uglavnom mi koji nikada nismo ušli u jamu ili se spustili nekoliko desetina metara pod zemlju. A njima je to svakodnevnica od koje ne strahuju, jer i sami tvrde da nemaju prava da sebi "narede" taj strah. Njima je ulazak u jamu kao svima nama ispijanje jutarnje kafe u bašti kafića.

Isto se tada fućkalo i rudarima iz Tule. Znali su da je Černobil diskretna osuda na tihu smrt. Znali su da će nakon te mračne ekspedicije živjeti još par godina, ali su isto tako znali da će cijela Planeta otići dovraga ukoliko ne odu za Černobil i počnu kopanje kanala ispod reaktora. Rudari iz Tule su odraz najveće hrabrosti koju je svijet ikada vidio. Rudari iz Tule su spriječili katastrofu neviđenih razmjera, oni su uspjeli sačuvati ono malo časti i dostojanstva koje je SSSR izgubio tokom Černobilske katastrofe, što zbog bacanje prašine u oči cijelome svijetu, što zbog laganja i kovanja mitova samom sebi. Za taj nevjerovatni poduhvat su nagrađeni sa novčanim iznosom koji bi danas bio ekvivalentan cifri od oko 450 KM.

Pazi sad! Proteklih dana se na sva usta, rukama, nogama, svakako, govorilo o kršenju ljudskih prava koja se tiču organizovanja Povorke ponosa u Sarajeva. Gotovo da nema čovjeka koji se na društvenim mrežama nije oglasio po tom pitanju. Kukali su svi o tome kako je to očigledno kršenje ljudskih prava, kako svako ima pravo na ovo, kako svako ima pravo na ono i tako u nedogled. Pa su neki sebi dali za pravo da se malo bave fašizmom, pod krinkom očuvanja pravnog sistema i poretka, pa su i sami, onako nesvjesno ili svjesno, otišli u jezero sa fašističkim prizvukom. Svega par dana kasnije, sva ta buktinja onih nadobudnih poštovalaca ljudskih prava nestade za tren i postade obični plamičak.

Rudari došli u Sarajevo da traže svoja prava, da traže svoje neisplaćene plate, da traže svoje doprinose, nigdje nikog. Nigdje onih zagovornika za ljudska prava, njihove vriske, histerične dreke, Facebook statusa, svađanja sa prijateljima, nigdje ničega. Borba za ljudska prava postala je misaona imenica, postala je izumrli mit.

A gdje ćeš bolju priliku od borbe za ljudska prava u činjenici da barem verbalno, pa ako ništa običnim Facebook statusom (da ne kažem profilnom slikom), možeš pomoći ili podržati rudara koji se svaki dan spušta nekoliko desetina metara pod zemlju kako bi zaradio za život. Lično, uvijek sam bio uvjerenja da tim ljudima treba dati najveće plate, jer ono što oni rade jedino se tako donekle i može nagraditi. Ipak, s obzirom da živimo u državi apsurda i zemlji u kojoj je sve naopako normalno, a sve normalno naopako, isto tako je u ovoj zemlji normalno da jedan pišljivi kantonalni skupštinski zastupnik ima veću platu od jednog rudara. Pa čovječe, da se napiješ solne kiseline od muke.

Ne vidjeh po ulicama sve ove borce za ljudska prava koji su u proteklom periodu pjevali serenadu pravnih principa koji se moraju poštovati. Selektivnost nam dođe kao neka vrsta izrasline ili grbe, nešto što smo stekli pri samom rođenju, kako to voli reći Nick Hornby. Naša bosanska selektivnost i skriveni autošovinizam i fašizam nas stavljaju na poziciju na kojoj upravo i treba da budemo i na kojoj zaslužujemo da budemo - da sjedimo u mraku, tapkajući u svom krugu od jednog kvadratnog metra, misleći da smo vlasnici svog nekakvog imaginarnog univerzuma, a da nam još niko nije rekao da nam je ugašeno svjetlo.

I šta običan čovjek u sili ovog tmurnog vremena, nikad goreg, može da uradi osim što može da napiše nešto o tim ljudima koje su svi zaboravili. Ali, najpogubnije je što smo ih svi mi zaboravili, posebno oni koji se bore da se dokažu kao hodajuće Nelson Mandele, svestrani borci za ljudska prava. Ali, danas ih nema nigdje. 

Gledam fotografije rudara koji su jučer, nakon višesatnog štrajka glađu, napustili jamu i izašli na površinu. Vidim osmijeh, mahanje, neku sreću na njihovim licima i pitam se kako je, dovraga, moguće da ti ljudi mogu biti sretni i čemu se oni, uopće, raduju?!

Njihov komad sreće je znatno vrijedniji od sreće onoga koji sve pod nogama. Oni vrijede mnogo više od Facebook statusa, mnogo više od plate skupštinskog zastupnika, ministra ili premijera, mnogo više od bilo čega. 

Naši rudari su me podsjetili na rudare Tule sa početka teksta. Državi su bili bitni, nakon svojih postignuća, kao drugi enter na tastaturi, ali će ih historija, barem nekada, pamtiti kao najveće hodajuće mud*nje. 

Sjedim sa drugom i razgovaramo o svemu. Par minuta kasnije ja idem doma da gledam utakmicu Liverpool - Arsenal, uz sladoled od čokolade i vanilije, a on ode u treću smjenu, pod zemlju, u rudnik. Gdje su tu moja i njegova sreća? 

Sretno vam bilo dragi rudari Bosne i Hercegovine gdje god da se nalazite i zapamtite - za mene ćete uvijek biti oni veliki frajeri iz Tule, a svi oko vas su samo prljavi ministar rudarstva iz serije "Černobil" u onom pijačnom odijelu. Sretno majstori!

Novinar: Haris Ahbabović

3
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.