Znate li priču o Non-flying Dutchmanu? Znate li priču o Dennisu Bergkampu? Ledeni Holanđanin, koji se bojao leta avionom, a čija fobija datira tamo nekad od početka Mundijala u Americi 1994. godine, bio je moj najveći fudbalski heroj. Kada me danas pitate ko mi je najbolji fudbaler svih vremena, vjerovatno ću se dvoumiti između Ronalda Nazarija i Zinedinea Zidanea, ali ako me pitate ko mi je najdraži fudbaler ikada, kao iz topa ću vam reći "Dennis Bergkamp".

Zašto baš Dennis? Bergkamp je izumiruća vrsta fudbalera. Danas Bergkampe možete pobrojati na prste jedne ruke. Danas gotovo da ne postoje fudbaleri kojima je u DNK zapisano da budu majstori fudbala, unikatni vješti pisci najljepših fudbalskih pjesama. Danas da govoto i nema fudbalera koji će vas svojom kreativnošću, elegancijom i jednostavnošću potpuno izuti iz cipela i privoljeti vas da zavolite fudbal kao nešto najsvetije što postoji na ovom svijetu. 

Ko nije proživio tu fudbalsku opsesiju, jednostavno je mnogo toga propustio u životu. Ta opsesija graniči sa ludošću, ali u trenucima ekspresnog ludila ne razmišljate ni o čemu. Razmišljate samo o tome da ste upravo prisustvovali najljepšoj stvari na Planeti. Razmišljate samo o fudbalu jer ga volite više od ičega.

Prije nekoliko dana napunilo se čak 18 godina od "onog" Bergkampovog gola. Da, od onog gola kada je neobjašnjivim zakonima fizike okrenuo Nikosa Dabizasa i pogodio gol Newcastle Uniteda. Baš isti onaj Dabizas koji je nekoliko mjeseci ranije teško povijedio Roberta Piresa, a upravo je Bobby Pires na toj utakmici bio asistent za Bergkampa. Brojni naučnici su se mjesecima trudili da pojasne kako je moguće da se izvede baš "ono", onako, na onakav način. Nisu uspjeli. Begkampu je to uspjelo toliko jednostavno kao da se radi o običnoj šetnji pored rijeke. Zato i jeste bio unikatan, zato i jeste bio magičan, zato i jeste bio podcijenjen, zato i jeste bio neshvatljiv, zato i jeste, za mene, bio najveći.

Vratimo se na današnje Bergkampe. Koliko ih danas ima i gdje ih vidite? Meni se ta neka davno upakovana i balzamirana sjećanja često vraćaju u podsvijest. Sjetim se onih krivih prečki, golova, igrališta pored šume, poderanih koljena i trenerki, psovki, znoja, utakmica, krvi, lokalnih rivalstava, tuča zbog penala, golova iz slobodnjaka, driblinga, svega. Sjetim se Dennisa Bergkampa. I znate ko me danas podsjeća na njega? Semir Štilić!

Sasvim je nebitno za koga navijate, koji klub simpatišete, koga ne volite, a koga volite, bitno je da samo volite fudbal. Ako volite fudbal, onda morate voljeti i ovog stidljivog momka iz Sarajeva. Semir Štilić je nešto najljepše što se moglo dogoditi našem fudbalu, domaćoj ligi, ljubiteljima fudbala u Bosni i Hercegovini. Semir Štilić je naš Dennis Bergkamp. Semir Štilić je dijete Bergkampove zaostavštine koja stidljivo sija na nekom dalekom, zaboravljenom fudbalskom nebu, nikada prežaljenom, nikada zauvijek zaboravljenom, a uvijek voljenom.



Poptuno je nejasno kako je ovaj momak imao "samo" ovakvu karijeru. Njegova karijera je, dakako, bila jako dobra, ali ono što on posjeduje u repertoaru fudbalske inteligencije i savršenosti bilo je za mnogo više od igranja fudbala u Poljskoj, Ukrajini, Kipru, Turskoj i BiH. Genijalnost koju ima ta fudbalska kreativnost Štilića zaslužuje mnogo više.

Možda taj neki fudbalski put i nije bio toliko pošten i blag prema njemu, jer nekada je potrebno i malo sreće da se sve posloži u odličan mozaik kojeg će svi željeti da vide. Semir kao da nije imao tu sreću, ali koga briga za sreću. Da je imao tu sreću, možda ne bismo mi danas imali sreću da uživamo u njegovom fudbalu ovdje, u BiH, na domaćim travnjacima, koje često oni koji ne prate domaći fudbal i koji ga nipodaštavaju, nazivaju domaćim oranicama za sijanje malina.

I kod njega nema slučajnosti. Ništa nije slučajno u majstorijama Semira Štilića. Ako mi ne vjerujete, i ako nikada ovog momka niste gledali kako igra po Poljskoj ili ostalim ligama, na YouTubeu imate mnogo materijala. Pogledajte samo kakve je golove davao u dresu, primjera radi, Wisle ili Lecha. Teško da se onakvi golovi mogu pripisati nekakvoj ljubomornoj ili ludoj slučajnošću. Kod Semira Štilića slučajnost je nepoznat pojam kojeg zamjenjuju genijalnost, umijeće, kreacija, ljubav i nepresušno fudbalsko znanje.

Nadam se samo da je selektor Bajević gledao jučerašnju utakmicu u Banjaluci, i ne samo jučerašnju. Nadam se da u glavi novog selektora ima mnogo više pameti od glava nekih ranijih selektora koji su neopravdano izostavljali ovog momka sa svojih spisaka, kako bi se zarad nekih menadžersko-prodajnih namjera u nacionalni tim ubacivali one kojima tu i nije mjesto i koji ne mogu u istu košaru sa Štilićem.



Radio sam intervju sa Semirom prije nekoliko godina, baš u vrijeme kada je bio u top formi i kada je morao igrati u dresu reprezentacije BiH. I bez obzira što sam na sav glas kritikovao tadašnjeg selektora što ga ne zove u nacionalni tim, nisam čuo nijednu jedinu lošu riječ o selektoru iz Štilićevih usta. Semir Štilić nije samo genije. Semir Štilić je čovjek.

Možemo samo biti zahvalni i sretni što ovakvog fudbalera imamo u domaćoj ligi. Ona bravura protiv Slobode i ovo jučer protiv Borca... To su samo naznake da duh mog Dennisa Bergkampa i dalje živi, da je napustio svoju čarobnu lampu, a onaj ko je donio tu čarobnu lampu u BiH je Semir Štilić.

Štilić Semir unosi nemir? Ma, ne! Štilić Semir donosi magiju, ljepotu i kreativnost. A takav fudbal svi volimo, kako god da se zvali i za koga god navijali. 

Dobrodošao kući, Štila. Dobrodošao kući, Czarodziej!

Novinar: Haris Ahbabović