Ne treba se previše osvrtati na užasne rezultate u Ligi nacija, u kojoj smo završili ubjedljivo na posljednjem mjestu, bez ijedne jedine pobjede, te se ekspresno vraćamo u Ligu B. Podsjećanja radi, nismo iskoristili ni laganu šansu da se preko baraža plasiramo na Euro, pa smo zapeli već u polufinalu na Grbavici protiv Sjeverne Irske, koja je u konačnici slavila nakon penala. Slovačka se kasnije preko iste te Sjeverne Irske plasirala na Euro. Obje te utakmice smo trebali igrati na domaćem travnjaku, ali avaj.

Nikad gora godina u historiji reprezentacije

Ono što je posebno poražavajuće je to da smo 2020. godinu završili, vjerovali ili ne, bez ijedne jedine pobjede kada je u pitanju naš nacionalni fudbalski tim. Odigrali smo osam utakmica, a od tih osam čak šest smo izgubili, ako računamo i ispadanje od Sjeverne Irske u baražu što se svakako može nazvati ne porazom, nego prvorazrednom katastrofom. Uspjeli smo upisati svega dva remija, uz gol razliku 4:14.

Otkad postoji fudbalska selekcija BiH, samo smo jednu cijelu godinu prije 2020. uspjeli da završimo bez ijednog trijumfa. Bila je to godina SP u Japanu i Južnoj Koreji, dakle 2002. godina, kada smo odigrali šest utakmica u kojima nismo upisali nijednu pobjedu. 

Da stvari budu gore, i 2019. godina je bila poprilično užasna, pa smo, primjera radi, prošle godine uspjeli izgubiti utakmice od Finske, Armenije ili Grčke. Porazi od Italije se baš i ne mogu nazvati nekim razočarenjem, ako znamo gdje se trenutno nalazimo kada je u pitanju fudbalsko zvjezdano nebo. Posljednju pobjedu naš fudbalski nacionalni tim ostvario je prije tačno godinu dana, kada smo pobijedili slabašni Lihtenštajn sa 3:0. Tu prošlu godinu smo zapečatili užasnim rezultatom u kvalifikacijama za Euro, gdje nismo bili ni blizu da se plasiramo na takmičenje. Malo prije toga nam nije uspjelo da se plasiramo na Mundijal u Rusiji, a malo prije toga smo izgubili u baražu za Euro od Republike Irske. Razočarenje za razočarenjem.

Na FIFA-inoj rang listi smo trenutno na 51. mjestu, a činjenično stanje kaže da ćemo strmoglavo i dalje padati na toj listi, te da ćemo ponoviti neke od najgorih rezultata u historiji reprezentacije.

Reprezentacija je nakon poraza od Italije sinoć pala čak u četvrti šešir, što nam govori da ćemo u kvalifikacijama za SP u Kataru imati izuzetno tešku situaciju i gotovo pa nemoguću misiju da za dvije godine zaigramo na smotri najboljih svjetskih reprezentacija. Podsjećanja radi, kada je u pitanju evropska zona kvalifikacija za Mundijal, samo pobjednici grupa idu direktno na SP, dok drugoplasirane selekcije idu u baraž.

Igrački kadar, da budemo pošteni, nikada nije bio lošiji. Većina igrača iz generacije Edina Džeke više nije u reprezentaciji, a pitanje je do kada će tu uopće biti i da li će u narednom kvalifikacionom ciklusu biti i sam Edin Džeko, kapiten i najbolji strijelac reprezentacije u njenoj historiji. Neke nove mlade snage su na vidiku, ali to nije ni izbliza jačine tima koji je, naprimjer, izborio nastup na Mundijalu i Brazilu. Podsjećam vas da nam je to jedino veliko takmičenje na kojem smo učestvovali još od 1995. godine, kada je fudbalska reprezentacija BiH odigrala svoju prvu zvaničku utakmicu. Ako pogledate klubove u kojima igra većina naših fudbalera, već odavno se može reći da smo skromni "osrednjak".

Ko su glavni krivci?

Selektor Dušan Bajević je na mjesto selektora došao u situaciji kada su stvari već odavno krenule da idu dovraga, tako da se ovaj čovjek i ne može previše kriviti za trenutno stanje našeg nacionalnog fudbalskog tima, jer mnogo je većih krivaca od Bajevića i njih je mnogo više od jednog. Iako, nije jasno zbog čega se i on prihvatio ovog posla, kada je već nekoliko godina u trenerskoj penziji.

Kao glavnog krivca odmah u startu možemo proglasiti odlazećeg predsjednika NSBiH, Elvedina Begića, koji je očito davno odlučio da glumi kapetana koji napušta kormilo broda koji tone, ali se radi o kapetanu koji je konstantno ovaj brod, koji se zove fudbalska selekcija Bosne i Hercegovine, vozio u pogrešnom smjeru. Samo što mu to niko nije rekao, ili nije želio da kaže, ili nije imao hrabrosti da kaže.

I dok se dotični u nedavnom intervjuu za jedan sarajevski medij hvalio o svom doprinosu bh. fudbalu, uz čestu opasku da je "ponosan na sebe i svoj rad", činjeničko stanje kaže da smo se upravo zbog poteza tog ponosnika pretvorili u osrednju fudbalsku reprezentaciju koja je sada, evo kako vidimo, potonula čak do četvrtog šešira gdje se nalaze ostale prosječne i slabe evropske fudbalske selekcije. Fudbal nije Takmičenje za pjesmu Eurovizije pa da se ocjenjuju umjetnički dojam ili performans, fudbal je činjenično brojčano stanje koje kaže da smo već nekoliko godina i više nego užasni. Ako neko na to može biti ponosan, onda ima ozbiljan problem.

Da stvar bude komičnija, čovjek je sam sebe proglasio nekakvih "počasnim predsjednikom", gdje sad, rame uz rame, stoji uz Ivicu Osima, jednog od najboljih stručnjaka i fudbalskih radnika koje je Balkan ikad vidio. Podsjećanja radi, Osim je u igračkoj karijeri, koja je također bila blistava, igrao za Željezničar, Strasbourg, Sedan i Valenciennes, dok je kao trener vodio Željezničar, reprezentaciju bivše Jugoslavije (gdje je bio najduže selektor od svih selektora), Partizan, Panathinaikos, Sturm Graz, JEF United i selekciju Japana. Dino Begić je od 1979. godine aktivno uključen u rad FK Butmir u kojem je od 1996. do 2004. obavljao funkciju predsjednika, a trenutno je član uprave kluba. I tu se završava sva njegova navodna sportska biografija. Ovo su zvanični podaci sa oficijalnog sajta NSBiH.

Nije Elvedin Begić jedini krivac za stromglavi pad bh. reprezentacije i bh. fudbala općenito. Ima tu još osoba koje se moraju spomenuti u ovom tekstu. Krivci su i članovi Izvršnog odbora NSBiH, koji uredno biraju selektore i koji su zacementirani na tim pozicijama godinama. Selektora nam uglavnom biraju "fudbalski velikani" koji su igrali za Jedinstvo Brodac, Famos iz Hrasnice, Bosnu iz Mionice i Slogu iz Doboja. Lista tih ljudi je sljedeća: Sofrenić Milorad, Beus Ivan, Begagić Muhamed, Durić Irfan, Jozić Mato, Zeljković Vico (budući predsjednik NSBiH), Kulina Dragan, Perić Ivan, Peštalić Nurdin, Raščić Muhidin, Sarajčić Midhet, Soldo Dragan, Spasojević Zlatko i Vučković Ranko.

Naredni krivac i čovjek koji je čak uspio zaratiti sa Zenicom, jer mu se nisu dopale "uvrede" navijača BiH prema čelnicima NSBiH na Bilinom polu, je Adnan Demidžić. Dolaskom na mjesto generalnog sekretara, Demidžić se samo uklopio u odveć poznato sivilo i brod koji ne plovi nigdje, a tu plovidbu je začinio sa nekoliko komičnih poteza i odluka, među koje spada i žalopojka uvrijeđene mlade kojoj se nisu dopale kritike navijačke mase. Tako se fudbalska reprezentacija BiH preselila u Sarajevo, a Zenicu označila kao nepoželjan grad u kojem će se igrati utakmice bh. selekcije, samo jer su navijači rekli ono što cijela bh. javnost već odavno zna. Demidžić je također osoba koja se često u javnosti dovodi u kontekst politike koja je, evidentno, umiješala sve svoje prste u rad NSBiH. 

Jedan od krivaca za ovo stanje je i Elmir Pilav, direktor Sektora za sport u NSBiH, koji se, naprimjer, baš potrudio da u vrijeme pandemije koronavirusa ugasi i ono malo klupskog fudbala kojeg imamo. Kako? Prvi problem je nastao kada su ljudi iz NSBiH ograničili broj novinara i medija na utakmicama Premijer lige, pod izlizanom pričom o pandemiji i brige za medije, a onda su praćenje utakmica dozvolili samo medijskim sponzorima i pokroviteljima klubova. Zamislite situaciju da na stadionu Asim Ferhatović Hase ne mogu da prisustvuju novinari, jer se kao ne može napraviti propisana distanca među novinarima. Dakle, pričamo o našem najvećem stadionu gdje komotno može da stane 500 novinarskih ekipa, a da se svi drže distance i propisanih mjera. Od spomenutog uposlenika Saveza je nemoguće dobiti bilo kakav razuman komentar, uglavnom se sve završava na "bez komentara", ili na "pošaljite nam mail, pa ćemo vam odgovoriti". 

Kada smo već kod novinarskih poteškoća u svom radu, a tiče se NSBiH, nije javna tajna da se Savez prema brojnim medijima i medijskim kućama ponaša maćehinski, što smo mogli vidjeti i tokom utakmica reprezentacije BiH, kada brojni novinari dobijaju odbijenice za akreditovanje na spomenute utakmice. Kao da je reprezentacija BiH postala privatno vlasništvo ili privatna firma. Recept je jasan - ako želite na utakmice, nemojte "talasati" o radu Saveza. Primjera radi, veliki broj novinara nije dobio potvrdu za ulazak na stadion tokom nedavne utakmice sa Sjevernom Irskom, ali tek nakon što smo napravili pritisak u medijima, zajedno sa nekim drugim kolegama iz medija kojima nije samo bitno da njihova stolica bude spremna na stadionu, javili su se iz NSBiH sa dodatnim ulaznicama i propusnicama za medije koji su ranije dobili odbijenicu. Dio krivice snose i pojedini mediji, odnosno kolege iz medija, koji nemaju osjećaj kolegijalnosti u situaciji kada se nekome onemogućava rad na terenu, a sve zbog činjenice da oni imaju spremno mjesto na stadionu i da je njima dobro.

Svi traže restart, ali to je nemoguće

Pticama na grani odveć je poznato da stvari u NSBiH ne funkcionišu dobro, što je samo u nedavnom intervjuu potvrdio i Zvjezdan Misimović, čije se ime također dovodi u kontekst užasnih rezultata reprezentacije BiH, ali i navodnog sukoba sa ostalim članovima NSBiH, odnosno sa samim vrhom Saveza, pa čak i sa samim selektorom, kako su sinoć prenijeli pojedini mediji. Iz poštovanja prema onome što je popularni Miske napravio za fudbalsku reprezentaciju BiH, o njemu nećemo više govoriti u ovom kontekstu u kojem smo govorili o čelnim ljudima NSBiH, iako mu dio javnosti spočitava određenu krivicu za loše rezultate našeg nacionalnog tima, ali i priče oko dovođenja selektora.

I šta sada u cijeloj ovoj situaciji i potpunom rasulu? Teško je reći. Da pričamo o nekakvom kolektivnom i potpunom restartu - ne ide, jer i sami znamo da se to ovdje neće dogoditi. Neće se tek tako lako svojih udobnih i lijepih funkcija/fotelja ostaviti svi oni koji "vedre i oblače" u bh. fudbalu. Znamo samo da su navijači okrenuli leđa NSBiH, interesovanje za reprezentaciju nikada nije bilo slabije, a klubovi koji se takmiče u BiH jedva sastavljaju kraj sa krajem, što je također jedan od razloga da kažemo ko je isključivi i glavni krivac i da stvari nazovemo pravim imenom.

Svi oni koji su bilo kad nešto rekli protiv čelnika Saveza danas su prekriženi za sva vremena, a jedan od takvih je i Meho Kodro, legendarni napadač Barcelone i bh. reprezentacije, koji na poziciju novog selektora nije došao isključivo jer je bio dio utakmice koja je značila protivljenje ljudima u Savezu. I Meho nije jedini.

Nacija se godinama pita zbog čega Vahid Halilhodžić nije nikada bio selektor BiH. Odgovor je vrlo jednostavan - popularni Vaha ne radi tamo gdje mu se drugi miješaju u posao, posebno oni koji nikad u životu nisu igrali fudbal, barem ne na nekom ozbiljnom i profesionalnom nivou. I sami znate kako je završila Vahina avantura u zagrebačkom Dinamu, kada mu se Zdravko Mamić počeo miješati u posao. Vahid Halilhodžić nije plastična lutka na navijanje i zato Vaha nikada neće biti selektor BiH, barem dok u NSBiH sjede svi ovi ljudi, a sjedit će zadugo, to vam garantujemo.

Sistema nema, plana nema, kvalitetnu bazu novih igrača gotovo da nemamo, domaći fudbal je godinama već zapostavljen i na respiratorima je, infrastruktura se nije pomakla sa mrtve tačke, stadioni su nam užasni, navijače nikad manje nije zanimala nacionalna selekcija, oprostila nam se gotova sva reprezentacija sa Mundijala iz Brazila, posljednju pobjedu smo ostvarili prije 366 dana, u 2020. godini nismo upisali nijednu pobjedu, pali smo u četvrti šešir za izvlačenje grupa u kvalifikacijama za SP 2022. godine, ispali smo iz baraža za Euro na Grbavici protiv Sjeverne Irske, klubovi nam nakon rata nikad nisu igrali grupnu fazu nekog evropskog takmičenja, NSBiH nam vode ljudi koji nemaju veze sa fudbalom i sportom i tako već godinama.

Izvjesno je da će NSBiH uskoro dobiti novog predsjednika i da će to biti Vico Zeljković. I dok je veliki dio javnosti skeptičan oko ovog čovjeka, koji je inače sestrić Milorada Dodika, ljudi u NSBiH nas uvjeravaju da je ovo pravi izbor i pun pogodak.

Kolektivni restart? Teško da će se bilo šta ovdje u ovoj situaciji promijeniti. Na dobrom smo putu da u potpunosti "ubijemo" fudbal u Bosni i Hercegovini.

Novinar: Haris Ahbabović