Tako se ovih dana ne prestaje pričati o skandaloznim potezima i odlukama krovne kuće bh. fudbala, NSBiH, koji je posljednjim izmjenama Statuta razbjesnio javnost u našoj zemlji. 

Jedna od tih skandaloznih odluka kaže da osobe koje imaju više od 75 godina ne mogu da se bave nikakvim poslom u NSBiH, niti da budu uključene u bilo kakvo tijelo u NSBiH. To znači da su ljudi u Savezu, jednoglasnom odlukom, iz istog izbrisali legendarnog Ivicu Osima.

Ovo nije priča o njima, papcima koji su ponizili jednog od najvećih stručnjaka na Balkanu svih vremena, ovo je priča o čovjeku, karakteru, priča o najboljem - priča o Ivanu 'Ivici' Osimu.

Švabo. Strauß sa Grbavice. Ivica Osim. Fudbalski mag, nikada dovoljno shvaćen, nikada dovoljno razumljiv, ali uvijek dovoljno voljen i poštovan. Fudbalski filozof koji se spustio sa najvisočijih vrhova svetog fudbalskog Olimpa, a malo je takvih. Ono što je Rinus Michels za Nizozemce, ono što je Alex Ferguson za Britance, ono što je Marcelo Lippi za Talijane, ono što je Ernst Happel za Austrijance, ili ono šta je Veleriy Lobanovskyi za Ukrajince, to za nas treba da bude Ivica Osim. Legenda radničkog kluba poštovana od svih. I onih koji su se divili njemu i onih koji su se divili šutačima lopte sa Koševa. Bez pogovora. Takve legende teško je ne voljeti, iako si možda i protivnik njegovog fudbalskog svjetonazora. Isto kao što ne možeš a da ne poštuješ Papeta. Jebiga, to je svetogrđe. 

Ljubav prema rodnom Sarajevu

Kada je 2007. godine Japan na Azijskom kupu nacija u četvrtfinalu igrao protiv Australije, Osim nije želio gledati penale. Tada je dao legendarnu izjavu:

"Nisam želio gledati penale, jer to nije dobro za moje srce. Ne želim umrijeti na klupi reprezentacije Japana, nego želim umrijeti u svom Sarajevu".

Nekoliko mjeseci kasnije Švabo je doživio težak moždani udar. Na svu sreću, preživio je, oporavio se, ali je to bio kraj njegove trenerske karijere. Zaslužena penzija, možda i prerana. Strauß je u mirovini, note i dalje žive i sviraju se stadionima širom Evrope. U Grazu gotovo da ne postoji osoba koja ne zna barem jednu njegovu notu. Na Balkanu su njegove note ono što se svira od malih nogu.

"Sjećam se svog prvog gola. Debitovao sam u juniorskom timu Željezničara i odmah sam dao gol. Bilo je to 1957. godine protiv Romanije sa Pala. Kao neiskusan igrač stalno sam visio u ofsajdu. Tada mi je mnogo pomogao Mišo Smajlović. Savjetovao mi je kako da primim loptu, a da pri tome izbjegnem ofsajd. Jedan napad je urodio plodom. Primio sam loptu, predriblao golmana i ušetao se u gol. Pobijedili smo 4:3, a ja sam postigao prvi gol u prvoj utakmici za Željezničar. Iako sam očekivao komplimente nakon utakmice, učitelj Abramović mi je 'izvukao uši' jer sam driblao golmana i nisam odmah pucao na gol. Izvukao sam pouku i više nikada, ako zaista nisam morao, nisam driblao golmana", rekao je svojevremeno Ivica Osim.

Osim je svoj prvi nastup za prvi tim Želje upisao dvije godine nakon maločas spomenute Romanije. Željezničar je igrao protiv osiječkog Proletera, a Osim je prvi put zaigrao u najjačem timu Željezničara. 

"Kada mi je trener rekao da ću igrati protiv Proletera počeo sam da se tresem. Kao da sam zaboravio kako se vežu kopačke. Jedva sam izdržao jedno poluvrijeme, s mukom sam se kretao po travnjaku. Kasnije sam igrao po poluvrijeme, pa bi me izostavljali sa spiska. Počeo sam sumnjati u svoje sposobnosti", rekao je Osim.

Sve počinje i završava na Grbavici

Sjajno se slagao sa Mišom Smajlovićem, još od najmlađih dana. Kopirale su se čak i akcije velikog Manchester Uniteda, kojeg je u to vrijeme vodio legendarni Sir Matt Busby, i koji je važio za jedan od najboljih timova na Starom kontinentu. Kasnije će Željezničar imati šansu da se okuša protiv jednog od najboljih timova Evrope tog vremena, protiv Derby Countyja koji je sa klupe predvodio veliki Brian Clough.

"Jedan dan smo na televiziji gledali akciju koju su izveli fudbaleri Manchester Uniteda prilikom jednog slobodnjaka. Jako nam se dopala, pa smo pokušali i mi da je kopiramo. Odlučili smo da je izvedemo na utakmici protiv beogradskog OFK-a. Smajlović se zatrčao kao da će pucati, ali je preskočio loptu i krenuo prema zidu Beograđana, slično je napravio i Gašić. Ja sam napokon dodao loptu do Miše koji je postigao efektan gol. Na kraju smo ipak poraženi sa 5:2. Kasnije nam je sudija poništio isti gol protiv Leipziga, neopravdano", rekao je Ivica Osim.

Švabo je tokom tog perioda imao problema sa bubrezima, često je posjećivao bolnice, čak je i sam priznao u jednom momentu da je pomislio da je možda izgubljen za fudbal. Na svu sreću se vratio. Osim je svojevremeno objašnjavao fenomen navijača, posebno navijača na Grbavici, koji su po njemu znali nositi tim, ali su nekada bili blokada za mlađe fudbalere koji se nisu znali nositi sa pritiskom. Kao primjer je često navodio Jelušića koji se redovno na početku svoje karijere "gubio" pred domaćom publikom. Pritisak bi učinio svoje, a igračima, posebno onim mlađim, bi se "oduzele" noge. 

"Publika na Grbavici je divna, ali se često povodi za rezultatima. Ipak, ne bih je mijenjao ni za jednu drugu na svijetu. Kod nas navijači često psuju igrače, ali i trenere kada u igru ubace neke igrače koji se nisu očekivali. Pa, zar bi bilo koji trener na svijetu na travnjak ubacio nekog lošijeg igrača?", izjavio je svojevremeno Ivica Osim.

Osimu je, kao i brojnim fudbalerima, godila popularnost, ali sve ima svoje granice. Brojni su mu tražili novac nakon transfera, a jedan navijač je otišao toliko daleko da je tražio da mu Ivica sašije odijelo (?!) Bilo je i onih koji su prijetili da će se ubiti ukoliko Švabo potpiše za drugi klub. Jedan navijač Želje sa Ilidže je pismo takvog sadržaja poslao upravo Ivici Osimu.

Plavokosi Švabo, tačniji od najtačnijeg sata

A porijeklo? Jeste li znali porijeklo Ivice Osima? Roditelji Osimove majke, Karoline, su bili Poljak i Čehinja, dok su roditelji njegovog oca, Mihajla, bili Slovenac i Njemica. A nadimak Švabo?

"Po prirodi sam plavokos, a moji drugovi su me uvijek zadirkivali, kako to znaju da rade Bosanci. Još dok smo bili djeca dali su mi nadimak Švabo koji je ostao do dana današnjeg. Sjećam se da mi je to uveliko išlo na živce i da sam zbog toga često plakao. Nije ništa pomagalo, nadimak je ostao", rekao je Osim.

U vrijeme koje je mnogima od vas nepoznato, a u kojem se pojavio Ivica Osim, psovke i provokacije nisu bile strane među fudbalerima. Tako se Ivica Osim prisjeća nekih provokacija, doskočica i prijetnji.

"Bilo je, Boga mi, ozbiljnih prijetnji, kao: 'Prepolovit ću te, danas ćeš se oprostiti od porodice!' Ili onih u fazonu: 'Paceru, vrati se odakle si došao, nemaš pojma'. A bilo je i onih koji te zapričavaju, a onda ti pobjegnu i postignu gol. Bilo je svakakvih igrača. Ti ležiš na travnjaku, a on ti kao pokušava pomoći da se podigneš, pa te uštine, a sudiji ništa nije jasno. Ili te kao miluje po kosi, ali te ustvari čupa za kosu", veli Osim.

Csuhay i bolno prokletstvo fudbala

Svoju trenersku karijeru Švabo počinje gdje drugo nego na Grbavici. U Željezničaru je radio osam godina, a čak i oni površni pratioci fudbala znaju da je polufinale Kupa UEFA najveći uspjeh tadašnjeg tima kojeg je vodio Osim. Željo je do 87. minute u džepu imao finale protiv slavnog Real Madrida. Jozsef Csuhay je srušio sve snove navijačima Željezničara, a decenijama kasnije i dalje je prepoznatljiv izraz lica očajnika nakon gola Mađara. I dan danas kada pogledate Osimovu reakciju nakon tog nesretnog gola djeluje kao da gledate čovjeka kojem se upravo pred očima srušio cijeli svijet.

Zanimljiva je ta koincidencija. Željo je bio na korak od utakmice sa velikim Real Madridom, a Osim je kasnije priznao da je imao ponudu Real Madrida da radi kao trener, ali da ju je odbio.

"Iskreno, bojao sam se, nisam znao šta ću tamo. Ogromna je to stvar, čast je to. Samo lud čovjek to može odbiti. Ja sam sebe pitao: 'Šta ću tamo?!' Ako si imalo korektan, moraš to sebe upitati. Šta ću ja tamo govoriti Hierru, Butraguenu ili Michelu šta treba da rade?! Uplašio sam se obaveza, da idem nepripremljen. Lako je reći da hoćeš, ali ne pitaš se zašto bi išao", rekao je Osim.

Selektor u paklenom vaktu

Još legendarniju trenersku karijeru Osim je napravio na klupi nekadašnje Jugoslavije. Dovoljno je samo reći da je vodio velika imena poput Zlatka Vujovića, Faruka Hadžibegića, Predraga Stojkovića Piksija, Dejana Savićevića, Siniše Mihalovića, Darka Pančeva, Zvonimira Bobana, Safeta Sušića, Srečka Kataneca, Alena Bokšića, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, Mehmeda Baždarevića i dr. Reprezentacija je na Mundijalu u Italiji prije 30 godina bila pravi hit. Piksi je sam pobijedio Španiju i Martina Vasqueza poslao "po novine", a nakon toga u zagrljaj krenuo Švabi. Nije bilo sreće protiv Maradonine Argentine i Jugoslavija je okončala nastup u četvrtfinalu. Odlučili su penali koje Osim nije ni gledao. 

Osim što se Ivica borio sa brojnim kritikama novinara zbog velikog broja igrača iz BiH koje je često stavljao na spisak, pred samo SP u Italiji se borio sa 20.000 navijača na Maksimiru koji su izviždali himnu tadašnje zemlje, reprezentaciju Jugoslavije, Osima i igrače. Bila su to neka vremena kada je fudbal bio sve samo ne nešto što ima veze sa sportom, a kada su stadioni bili nacionalno-političke pozornice. 

"Možda sam optimista, ali pitam se šta bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta. Da su fudbaleri na vlasti umjesto političara, nikad se ne bi dogodilo to što se dogodilo u Jugoslaviji", izjavio je Osim nekoliko godina nakon Mundijala u Italiji.

Najpoznatija ostavka na Balkanu 

Kada je počelo granatiranje i opsada grada u kojem se rodio i u kojem je odrastao, Ivica Osim je u suzama saopćio FSJ da podnosi ostavku na mjesto selektora tadašnje reprezentacije Jugoslavije, čiji je raspad uveliko počeo, kako zemlje, tako i fudbalske selekcije.

"Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete. To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali, ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava", rekao je uplakani Švabo.

Nakon dvije godine u grčkom Panathinaikosu, novu sjajnu epizodu u svojoj trenerskoj karijeri Osim počinje u Sturmu iz Graza sa kojim osvaja dvije Bundeslige i jedan Pokal. Redovno je igrao Ligu prvaka sa Sturmom, a onda 2003. godine odlazi u japanski JEF, gdje i počinje njegova japanska turneja koja će trajati sve do 2007. godine kada je doživio moždani udar.

U Grazu ga i dalje svojataju kao "svog". Teško je biti ljubomoran na tu činjenicu. Jer, kad si toliko voljen i poštovan, onda dopuštaš i drugima da prigrle malo te ljubavi i da pokoja zraka tog fudbalskog savršenstva uđe i u njihove kuće.

To je ljubav koja se ne može kupiti

Švabo je uvijek ostao vjeran svojoj prvoj ljubavi, i bez obzira što je stekao planetarnu slavu i što ima sjajnu internacionalnu karijeru. Ivan Ivica Osim je uvijek ostao odan Željezničaru. 

"Željezničar je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja. Za mene je to sjesti na most na Dolac Malti i popričati o svemu, pa otići na piće. Željo je oduvijek važio za nešto što povezuje divne ljude koji pomažu jedni drugima. A šta treba više od toga?", izjavio je svojevremeno Strauß sa Grbavice.

Proći će još mnogo vremena dok se na ovim prostorima ne pojavi takav fudbalski trenerski genije, u punom smislu te riječi, kao što je Ivica Osim.

Ne mora ti neko u nekoj organizaciji koja se slučajno zove NSBiH dati nagradu da bi te neko smatrao dobrim. Ne moraju te kititi nekakvim ordenjem da bi te smatrali dobrim. Ne moraju te hvaliti da bi bio uspješan. Dovoljno je samo da kažeš "Švabo" i svi će reći da si najveći. 

"Nisam želio gledati penale, jer to nije dobro za moje srce. Ne želim umrijeti na klupi reprezentacije Japana, nego želim umrijeti u svom Sarajevu".

Živ nam i zdrav bio, Švabo!

Novinar: Haris Ahbabović