20.11.2017. 9:56
7
Život udari često tamo gdje ne treba
Da zamislimo samo na trenutak kako bajke ne počinju sa bio jednom jedan ili jedna. Nego da počnu tamo gdje smo navikli da završavaju.
Pobijedeili smo sve zle vještice, savladali sve prepreke, probudio se ko se trebao probuditi, iskašljala se otrovna jabuka, spalilo šta se trebalo gurnuti u peć da izgori, sve to sažmemo u jednu prostoproširenu rečenicu i krenemo od - i živjeli su sretno do kraja života. Odnosno, počeli su živjeti sretno do…. Pa dokle sreća već dobaci. 

Piše: Vedrana Seksan

Nakon perioda medenog mjeseca i povratka sa neke egzotične bliskoistočne ili dalekozapadne destinacije otplaćene na rate ili kešom dobijenim iz osiguranog kredita po povoljnim kamatnim stopama, vrate se  tako naša princeza i princ u svoj zamak i tu počinje ono čuveno do kraja života. I naša bajka. I opet, biće prostora za sretne uvode. Jer, ako je svaki početak težak, to svakako ne važi za početak sretnog zajedničkog života. Jer tad ti nije ništa teško. 

On sa pjesmom iznosi smeće, redovno mijenja čarape i tačno zna gdje stoji prljavi veš, brije se svako jutro i ništa mu nije teško ili mrsko ili problem. Ona kuha kao restoran sa tri Mišelinove zvjezdice, prašinu hvata u letu, košulje pegla kao da će se po njima klizati, prozori se blistaju, parketi sjaje i uz sve to je vesela i sretna i raspjevana kao u svakom Diznijevom crtanom. Daljinski je stvar koja se ravnopravno dijeli među partnerima. On nju moli da gleda omiljenu tursku seriju, ona plače ako on neće da gleda utakmicu. Ma šta - pa zajedno gledaju. On se interesuje za svaku nijansu komplikovanog odnosa među likovima, ona potpuno shvata korumpiranost sudija, ofsajd i krilaticu odlično smo igrali, ali nismo imali sreće. Idila. 

I onda jedan dan neko pozvoni na vrata. Dobar dan, dobar dan. Vi ste oni iz bajke. Mi smo. E drago mi je. Ja sam život. I od danas stanujem ovdje kod vas. I da za početak odmah raščistimo – poslovi se od danas dijele na muške i ženske kao kod svog normalnog svijeta. 

Život uđe, odmah baci prljave čarape pored kreveta – neko će ih već pokupiti, je li, uzme daljinski i izvali se na kauč uz pitanje – šta je danas ručku. Zbunjeni princ i princeza, oni sa početka iz bajke, kojima je u međuvremenu spala farba dobijena na egzotičnoj destinaciji i ako još uvijek nisu otplatili baš sve rate povoljnog kredita, nemaju baš puno izbora - puste unutra u svoj lijepi zamak taj život što im je pozvonio na vrata i stvari postepeno počnu da se mijenjaju. Rekli bismo dolaze na normalu. 

Jer koji se normalan muškarac brije baš svako jutro. I koji normalan muškarac zna gdje je prljavi veš. I za kojeg je to još normalnog muškarca normalno da gleda neku tursku budalaštinu ako i na jednom kanalu igra i jedna utakmica, pa makar se radilo i o reprizi. Tri mišelinove zvjezdice iz restorana domaće proizvodnje naglo padaju pod valom kritike – ovo je moglo biti i pečenije, nepečenije, slanije, neslanije i, normalno, više nalik na ono kako kuha moja mama. Princeza naprasno shvati kako su kućanski poslovi zapravo teško robovanje za koje te niko ne plaća niti primjećuje da si ti nešto uradio, nego još najčešće pita – pa šta si radila cijeli dan, i postepeno prestaje da pjeva dok pegla košulje. Po kojima se, usput, više ne može klizati. Nego, više onako….. mrmlja. Sebi u bradu. Taman toliko da kad je princ pita – šta ti je, može onako sasvim normalno i normalnim tonom odgovoriti – ništa. I nastaviti da značajno šuti. Sve dok on ne kaže na primjer – pa stvarno te ne kontam šta hoćeš, evo jesam li ti juče usisao kuću. Da.

Kada se prvi put izgovori rečenica u kojoj je on NJOJ juče usisao kuću, onaj život što je zvonio ustane sa kauča, uzme par čistih čarapa iz ladice i pokupi se lagano i neprimjetno. To je to. Stvari su se konačno unormalile. Sve je kao u bukvaru. Mama kuha ručak. Tata čita novine. I život ide dalje. Da se razumijemo – u ljubavi i slozi i idili. Samo ne kao u bajci. 

Kada se prvi put izgovori čuvena rečenica u kojoj se kao najveća vrijednost ističe to da je on uključio usisivač to je početak prave bajke. To stravično žrtvovanje u kojem on uključi kabal u struju, pritisne dugme, a zatim povuče gore dole papučicu i sve to radi NJOJ, jer kuća je prirodno njen posao, najbolji je pokazatelj da koliko je god rata ostalo – medeni mjesec postaje stvar teškog zaborava. 

Uvijek sam se pitala u čemu je fol. I zašto je upravo usisavanje posao koji će muškarci uvijek istaći kao vrhunac svog žrtvovanja. On njoj usisava, a ona ništa. Mrtva hladna. Ni ne oduševi se. Uz pranje suđa, ovo je ujedno i najčešća muška odbrana od toga da nisu baš tako grozni. Pa i suđe joj operem. Nekad. I usisam joj. Nekad. I za sve to, ah avaj, nikada još na adresu nije stigla specijalna Nobelova nagrada za posebna dostignuća u domaćinstvu. Za suđe ne znam, ali za usisivač sigurno mislim da tu ima nešto u tome što se radi o električnom aparatu koji proizvodi zvuk. Električni aparati sa zvukovima su generalno muška stvar. Njih oduševljava mehanika. Treba se samo sjetiti auta. Te još jedne muške stvari. Jer svi znamo da je to što žene voze samo stvar užasne greške i ponekad poslje dobrog derneka prijeke potrebe. Pa usisivač dođe negdje na toj liniji. Vozi se, turira, upravlja se s njim i realno – šta možeš zeznuti. Pražnjenje i čišćenje istog već ne spada u opis poslova koji se rade njoj. Ali to da se malo provoza po stanu, to može. Žrtva je, ali može. 

Usisivač je ujedno i najčešći poklon maštovitih muževa za kakvu godišnjicu ili rođendan. Uz prigodan buket cvijeća ili bez istog znam barem deset muževa koji su oduševljeno pričali kako su svojoj ženi za godišnjicu braka kupili usisivač. I pri tom nisu žalili. Ne, ne. Njihova žena zaslužuje najbolje. Najmoderniji. Bešumni. Da kad usuisava ne remeti zvuk sa televizora, valjda. 

Jer za razliku od njih koji njoj usisavaju u normalno vrijeme, žene uvijek biraju nenormalno vrijeme za paljenje usisivača. Koja još žena nije odgovarala na pitanje da li je normalno da se čisti kuća vikendom. Kad svi znamo da vikend služi za odmor. A u ponedeljak neće naići sanitarna inspekcija. Kao da ne znaju da je svakoj ženi omiljena stvar da svoje slobodno vrijeme potroši na to da prostor u kojem svi žive učini prihvatljivim svima. I da uz to odgovara na pitanje jel to baš sad moraš. Ne moram, naravno. Samo će. Uz pomoć čarobnog štapića. I tri dobre vile. Iz one bajke sa početka. 

Ma, kad skontaš – pa i bolje je da bajke završavaju kako završavaju. Ko bi gledao kako se princ opet pretvara u žabu. Koja meni usisava. Mada ne mogu a da se ne zapitam šta bi bilo da ne bi tehnološkog napretka. Koji je metle zamijenio usisivačima. Da li bi on tada njoj i meo. Ili je metla stvarno isključivo ženska stvar. Ako ništa drugo, bar kao prevozno sredstvo.  
 
7
Source.ba komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.