Mladi iz BiH sve češće napuštaju državu zbog želje za boljim životnim uslovima i mogućnošću za napredovanjem u karijeri, a mnogi od njih se sele i u zemlje Zaliva. Zanimalo nas je kakva su njihova iskustva, kakav je odnos poslodavaca prema uposlenicima, koji su uslovi života i jesu li zemlje arapskog svijeta kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein, Oman, Kuvajt  postale “obećane zemlje”.

“Ovih dana jedino što čitam po emiratskim portalima jeste o dotičnoj Sondos. Naravno, mišljena su podijeljena”, počinje razgovor Minela Gabr koja radi kao kao supervizor u Američkoj internacionalnoj školi i koja je udata za Arapa.

Minela pet godina živi u Emiratima i kaže kako nije strana pojava da poslodavac uzme pasoš.

 “Znam mnogo slučajeva, čak i u većim, zvučnim kompanijama to rade. U posljednje vrijeme, čitam da je to povezano sa bankama, jer mnogi uzimaju kredite (velike iznose) i nakon toga napuštaju zemlju. Veće kompanije imaju svoje statute i po njima se vode. U suštini ukoliko kompanija plaća vizu daje si za ‘pravo’ da može i uzeti taj pasoš. Ukoliko ti treba da nešto završiš pišeš zahtjev te  isti vraćaš po završetku”.

Odnos prema lokalnim i stranim uposlenicima

“Lokalci su privilegovani u svakom smislu te riječi. Čak iako nisu školovani kao mi koji dolazimo iz Evrope. Oni jako drže do toga. Međutim, iako ću sad zvučati malo kontradiktorno, za vodeće funkcije će radije izabrati stranca, pogotovo Britanca, Francuza, Njemca i naravno biti će enormno plaćeni. Na mjestu prije mene je radila Britanka koja je imala duplo veću platu od mene, a razlog nije u tome što je radila dobro ili imala iskustvo, nego isključivo jer je Britanka i maternji joj je jezik engleski”.

Odnos prema dadiljama, kućnim pomoćnicama, čuvarima…

“S obzirom da sam udata za Arapa mogu iz prve ruke reći da se ne odnose svi prema uposlenicima kao prema robovima. Većina onih koje poznajem se jako lijepo odnosi prema dadiljama koje su ujedno i kućne pomoćnice . Ali isto mogu reći da su arapkinje jako razmažene, naprosto su tako naučene i  nisu baš ‘poletne’ da bilo šta urade  pa onda dadilja/kućna pomoćnica ‘ne zna je li pošla ili došla’”.

Mia Kabula, koja trenutno radi i živi u Kataru kaže da je bila svjedok izrabljivanja stranih radnika, posebno onih iz Indije.

“Često ih policija tjera iz parkova ili starog dijela grada gdje im je rijetko dozvoljeno da borave, pogotovo ako je vikend”.

Kada je riječ o mogućnostima zapošljavanja mladih navodi kako je jednostavno naći posao ukoliko ste bankar, doktor ili injžinjer, dok će za ostale branše trebati više truda ili možda nećete biti zadovoljni uslovima i platom, jer kako kaže Katar je iako država bez poreza skupa za život.

"Katar definitivno nije 'obećena' zemlja, ali za jedno super iskustvo i dobru zaradu je sasvim solidna. Ovo govorim iz ličnog iskustva, jer najmanje vremena provodim u državi, jer dosta putujem pa ne znam kako je drugima ovdje".

I Minela Bičić koja radi u kompaniji Cavaraty u Kuvajtu kao  prodavačica opreme za mobitele tvrdi da je primijetila slučajeve izrabljivanja.

“Neki ih tretiraju kao dio papira, ali ih neki tretiraju i kao veoma bitan dio porodice. Odnos prema zaposlenicima zavisi i od toga kako je porodica došla do novca. Da li je to bilo nasljedstvom ili je tek stečeno. Pozitivno je to što je ovdje u Kuvajtu rad plaćen. Svaki sat se plaća dodatno, rad za muslimanske praznike nije obavezan. Mozeš odbiti , a ako prihvatiš dobijaš duplu dnevnicu".

Lokalno stanovništvo lijeno…

“Mana ovih zemalja je i ta da su ljudi dosta lijeni, naročito omladina. U kompaniji u kojoj radim svi uposlenici koji su na puno radno vrijeme su strani uposlenici. Imamo pet radnika Kuvajćana koji su studenti i koji rade na pola radnog vremena”.

Mladi koji dolaze da rade u Kuvajt, kako navodi, prije svega treba  da obrate pažnju na tip smještaja koji im se nudi, zatim udaljenost posla od kuće, kao i na to ko snosi troškove prevoza.

Badema Ziko koja radi u Dohi za Qatarairways, na aerodromu Hamad kaže da ima lokalaca koji će dovesti svoje dadilje na ručak i naručiti im morske plodove da jedu, da sjede sa njima za istim stolom a opet ima i onih koji će dadilje ostaviti na hodniku da sjede na stolici i čekaju dok oni završe.

"Svakako da je drugačiji odnos prema ljudima sa zapada nego prema onima iz Azije. To je više nego očigledno”.

Negativno je, kaže, to da su ljudi sa azijskih prostora navikli na to da ih boravi po desetak u jednoj sobi ili da im je borvišni prostor neuredan i prljav.

“Razlika između njih i nas je ta što se oni ne bore za svoja prava pa su samim tim napravili žrtve od sebe. U prošloj kompaniji u kojoj sam radila, deset  Filipinki je živjelo u jednoj velikoj sobi sa jednim kupatilom jer dosta kompanija imaju labor smještaje i u tim labor smještajima je tako. Ovi koji rentaju stan i u tim stanovim ih također nekad bude destak ili i više, jer ne mogu oni platiti sami za taj stan. Onda rentaju jedan trosoban stan i rasporede koliko može stati ljudi u taj stan i podijele troškove. S druge strane, ljudi sa naših prostora većinom žive u kompanijskim smještajima  koji su pristojni, a u slučaju da nije uslovan za život naši naravno neće ni pristati. Duboka je to tema kad se način našeg života mnogo mnogo razlikuje od Azije pa valjda zato njima bude normalno prihvatiti neke životne uslove koje mi ni u ludilu ne bismo”.

Ajla Omerbašić, koja trenutno radi u Saudijskoj Arabiji, smatra da je mišljenje jedne influenserke upitno te da je ona nailazila samo na pozitivne primjere odnosa poslodavaca prema uposlenicima.

“Govorim iz svog iskustva i iskustva okruženja koje poznajem. Zahvalna sam im jer su mi omogućili sve.  Predivno mjesto za život sa svim mogućim pogodnostima kao što su bazeni, teretane, restorani, prevoz, besplatne avionske karte i ono najvažnije veću platu. Napokon je neko prepoznao moju fakultetsku diplomu i prema toj diplomi mi odredio mjesto u kompaniji”.

Koliko je mogla primijetiti u većini porodica kao dadilja i kućna pomoćnica zaposlena je jedna Filipinka.

“Dadilja je za njih član porodice i ide svugdje sa njima. Možete ih sresti zajedno u avionu, mallovima, restoranima, na ulici. Filipinke su izuzetno vrijedne žene i novčana sretsva koja dobijaju od Saudijaca za posao dadilje je veoma dobar u odnosu na ono koliko mogu zaraditi u svojoj zemlji. Sa tim novcem iz Saudijske Arabije na Filipinima one su doslovno bogate. Saudijska Arabija i njeni domaćini su omogućili tim ljudima na nađu svoje mjesto pod nebom i zarade svoju koru hljeba. A kome to mi u Bosni pomažemo, gdje su naše dadilje? Odgovor nikome i nema ih. Opet se pitam pa šta je bolje omogućiti ljudima da zarade koru hljeba za sebe i svoju porodicu ili ništa”.

Još jedna naša sugrađanka, Selma Zukan koja trenutno studira i radi u jednoj privatnoj školi u Bahreinu kao profesorica engleskog jezika smatra da je moguće pronaći zaposlenje, ali i da to iziskuje dosta ulaganja, truda i upornosti.

“Ljudi k'o ljudi. Svugdje se osjeti nadmenost i oholost, pogotovo kada vide da to prolazi. Što se tiče Evropljana, svakako da su drugačije posmatrani. Ali puno znači i stav. Onako kako se postaviš tako ti je”, kaže Selma i dodaje da dosta ovisi i od vrste posla.

Pitala sam je kako je ona došla na ideju promjene države i okruženja.

“Standardno naše. Da iskrena budem bila sam očajna. Magistrirala sam i nema škole u kojoj nisam predala i u Sarajevu i u drugim gradovima. Nigdje ništa, tuga i čemer. Onda sam počela predavati i vani. Naprosto, nisam odustajala od želje za boljim uslovima”.

 
Lejla Trle