12.3.2019. 22:06
17
Je li je Sarajevo danas metropola ili obična kasaba: Pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, bogati i jadni,...
Šta bi bila priča o bilo kojem gradu pa i Sarajevu, ako to ne bi bila priča o ljudima.

Sarajlijama ili ne, svejedno. Šta je priča bez ljudi, koji doprinose, šire dobre vibracije, čine grad poznatim i unose šarm gdje god se pojave?

Gdje su nestale "prave" Sarajlije, kao da postoje "krive"?

Ne mislim na one Sarajlije takozvanog begovskog soja, već na one Sarajlije sa najboljim šalama, ad hoc idejama i improvizacijama, najboljim košarkašima, one sa najboljim muzičkim grupama, kreatore i pokretače.

U posljednje vrijeme kada govorimo o Sarajlijam uvijek su tu Brega, Čola, Indexi, Davorin, Švabo,… I neka su, naravno. Zaslužile su sarajevske glavne face da se o njima piše, priča i snima.

Ali, onda se upitam o kome će govoriti budući naraštaji, jesmo li postali grad prosječnosti, uzeli od ostalih samo ono "najgore".

Nobelovac, Travničanin, Ivo Andrić o Sarajevu u kojem je u svojevremeno i živio napisao je i ovo:

"U koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvijek i nehotice pomislite isto. To je grad, grad koji dotrajava i umire i u isto vrijeme se rađa i preobražava. Danas, grad naših najljepših težnji i napora i najsmjelijih želja i nada".

U današnjim okvirima Sarajevo je, čini mi se zadržalo samo dotrajavanje i umiranje, a u isto vrijeme se rađa i preobražava.

Gdje su nam nestale najljepše težnje i napori, a gdje najsmjelije želje i nade.

Jesu li nestale u onom primitivnom: „sjedi, gdje ćeš“, „ta ćeš ti“ „Ta će Džeko, ja mu kroz noge probaciv'o"?!“,  u kojima su sazdani ljubomora i strah od tuđeg uspjeha, sve to začinjeno dozom mahalskog mentalnog sklopa.

Ne želim izuzeti današnje uspješne Sarajlije, ali primjetno je da ih je sve manje, ali i da ih Sarajlije sve manje “bendaju”. Draže nam je tuđe g****, nego naša istaknuta ličnost, naš proizvod, ulica, grad.

Uspješni i oni koji bi to mogli biti su se izgleda izgubili između ljudske zlobe i ljubomore, ali i vlastitog nerada i manjka samopouzdanja.


Hajdemo onda govoriti o "običnim" Sarajlijama….


Kada ste posljednji put u tramvaju ili kafani čuli dobar vic, a da pri tom nije jeftino vuligaran i obojen nacionalno-vjerskom retorikom.

Vjerujem da niste odavno, jer čini mi se u sivilu loših vijesti, turbulentnih vremena i udaljavanja od sopstvenih okvira Sarajlije pomalo kao da gube onaj svoj autentični sarajevski humor.

Ako ste imali (ne)sreću da u Sarajevu proživite najranije djetinjstvo, dio života kada odrastate, ali koga se ne sjećate najbolje u kasnijim godinama, za vrijeme agresije na BiH i opkoljenog Sarajeva onda će Vam roditelji, rodbina i poznanici pričati kako su ljudi tada bili najbolji. U najgorim vremenima, bili su najbolji?!

"Ovo danas je, da te Bog mili sakloni i sačuva”, nisam jednom čula. Onda su se ljudi više družili, dijelili, šalili se bolje, a vala bili su i čistiji, jer su se, kaže većina poznanika, bojali nešto će im se desiti pa valja biti čist.



Današnje Sarajlije


Eh…


Možda o današnjim Sarajlijama pišem prerano, možda bi ih/nas trebalo prepustiti sudu historije.

Međutim, ne mogu da oćutim koliko smo postali peksini, u  svakom smislu te riječi; i duhovno i materijalno.


Nemam vlastiti automobile pa mi se svakodnevnica svodi na korišćenje usluga javnog gradskog prevoza. Jeste da je GRAS posljednji tramvaj, najvjerovatnije, kupio pred Olimpijadu, ali znači li to da su sve i jedan od tih, kakvi god bili, išaraniji od nekadašnjh spomenara. Nema čije ime nisam pročitala, nazivi kvartova, navijačkih skupina, psovke, uvrede…

Današnja scena: Starija gospođa ulazi u tramvaj, sjeda i iz torbe vadi tzv. srećku ili grebalicu. Grebe, grebe, izgrebala da Bog da, a onda puše okolo ne bi li jasnije vidjela šta se to nazire ispod srebrenkastog sloja. Naredna scena: Kao okreće se, najofirnije na svijetu, i kao nonšalantno baca tu grebalicu. Gledam, i ne vjerujem?! Zar je nije mogla vratiti u torbicu, sačekati narednu stanicu ili bilo šta drugo. Gurnem je malo po ruci i kažem joj: Gospođo, a u sebi pomislim koje ironije, čuj gospođo, rekoh- ispalo Vam je nešto ispod sjedišta. A ona k’o naivno pogleda i odmahnu rukom….

I šta čovjek tu da uradi.


Je li je to duh stanovnika jedne metropole?

Bacamo smeće u tramvajima, autobusima, kroz prozore automobila, istresamo deke kroz prozore stambenih zgrada, psi, mačke i ljudi nam vrše nuždu po parkovima, hrakćemo i pljujemo gdje stignemo, demoliramo klupe, tramvajska stajališta, ispisujemo imena gdje stignemo, o parking papcima kojih je svaki dan više treba napisati poseban tekst, saobraćajnu kulturu skoro pa i da nemamo, ogovaramo, psujemo, vrijeđamo i podmećemo jedni drugima, živimo na račun stare slave, od kafe do kafe, od šiše do šiše.



Mladi, kao prizma današnjih Sarajlija, ne svi, naravno


Scena druga - Na tramvajskoj stanici, polupanog staklenog krova, iskrivljenih metalnih stubova:

Sa polupanog krova stanice njiše se metalna šipka koja bi svakog trena mogla da se otkači i zaista povrijedi nekoga. Nekoliko sitnijih žena stoji i komentariše. Vide ne mogu dohvatiti. Međutim, tu je momak, srednjoškolac, visok. Stoji zanesen u svoje misli. Prilazi mu jedna gospođa koja mu objašnjava situaciju. Njegovo je samo malo da ruku protegne i skine šipku. Sve je on to fino poslušao, pogleda blijedo u šipku, u ženu, sleže ramenima i reče - ma ne mogu ja to.

Latergična i za sve nezainteresovana omladina, sve više odaje takvu sliku, nego sliku pokretača društva.

Zaista, čini se da su Sarajlije postale ispijene, životno iscrpljene, nezainteresovane, lažno bezbrižne, melaholične, i ljudi bez stava i nekadašnjih prepoznatljivih manira.

Međutim, ostaje nada da će se probuditi onaj sarajevski duh, o kojem mnogi govore. Nije on nestao u potpunosti, pronaći ćete ga I u svakodnevnici, ali ostao je zatrpan malograđanštinom, ukletim neznanjem i bezrazložnom ufuranošću, zbog života u “metropoli” BiH.

Nemam potrebu da pravdam svoju ljubav prema ovom gradu, jer kada bih nabrajala sve gradove svijeta ipak u jednoj kategorizaciji Sarajevo bi bilo prvo. U kategoriji ljubavi i najljepših osjećanja. Ipak, voljeti jedan grad ne znači posmatrati ga kroz ružičaste naočale, barem ja tako smatram.

Sarajevo nije "pet u pola", somuni, ćevapi i dolme, sarajevska furka, Baščaršija i Olimpijada.

Sarajevo je sada, i "Sarajevo će biti, sve drugo će proći"….. a nadam se i ove tamne mrlje iz sadašnjosti.

Dužni smo ovom gradu, i više nego što mislimo. Politici i vođama nismo, ali Sarajevu jesmo.


"Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šareni i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma. I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli". (Aleksandar Hemon)









(Lejla Trle)







17
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.