"Policija čuva igračke na Trgu u Banja Luci", naslov je koji smo mogli ugledati na portalu Buka, koji je izvještavao o jutrošnjem hapšenju jednog od banjalučkih aktivista.

Policija čuva ili možda policija se boji lutaka, jer naposlijetku nisu to bilo kakve lutke, već lutke sa porukom. Kome još trebaju lutke sa porukama.

Protest bez ljudi ili zbog čega su postavljene igračke, ko ih je donio i šta su poručile?

Naime, danas je nekoliko građana pokušalo izvesti performans "Protest bez ljudi" na Trgu Krajine u Banja Luci. Ipak, prekinula ih je policija i to tako što je uhapsila lidera pokreta "ReStart" Srpska Stefana Blagića.Kako su prenijeli mediji iz Banja Luke, u istom trenutku je uhapšen Blagić, koji se raspravljao sa policajcem traživši da mu objasni kako su prekršili zakon jer su "okupljene" samo igračke.

Povod za ovaj simboličan protest je, kako kažu organizatori, zabrana okupljanja, zabrana organizovanja peticija kao i mnoge kazne koje članovi ove grupe dobijaju.

Blagića je odvela policija, naknadno objavivši saopćenje da će Stefan Blagić biti i prekršajno gonjen.

Međutim, organizatori performansa, ali i aktivsti okupljeni oko grupe "Pravda za Davida" mjesecima već tvrde da je se u Republici Srpskoj nemoguće okupiti kako bi se iskazalo nezadovoljstvo trenutnim stanjem.

Pravdaši, aktivisti iz navedene grupe "Pravda za Davida" ipak su i sinoć održali skup, 607. je dan otkada traže odgovor na "samo" jedno pitanje - "Ko je ubio Davida Dragičevića". "Pravdaši" su tom prilikom komentarisali susret porodice Memić sa Gordanom Tadić i konstatovali da se u Sarajevu u slučaju ubistva Dženana Memića ipak nešto dešava, ako ništa drugo vode se razgovori, ima nekog pomaka, nade da će biti i pravde.

Kakva je da je, ova vlast ili ove naši vlasti tjeraju po svome, ali Banjalučani ne šute, ne šute već 607. dana.


Sarajevske muke

Kako rekoše "Pravdaši" u slučaju Memić se možda nešto i dešava, ali sa Sarajlijama i ne baš.

Ćute, ćute, ćute i mnogo trpe. I svako će vam u ovom gradu pričati o nepradi, nepotizmu, primitivizmu, diskriminaciji, nacionalizmu, o svim bolestima koje odlikuju jedno napaćeno i trulo društvo. Pričat će vam u četiri oka, a svi zajedno će oćutati. Rijetko se budimo ovih godina, postali smo poslušni građani, melanholični revolucionari koji kao da su izgubili nadu. Kome se buniti, ko će nas ujediniti i poslušati, pitamo se. U tim pitanjima bit će da smo zaboravili da smo dio sistema u kome bi, bar prema pravilima logike, vlast trebala biti u našoj službi, a ne mi u njihovom ropstvu.

Ipak, ovo Sarajlije nisu mogle otrpjeti, nisu mogle prećutati. Slučaj Zavoda u Pazariću i najnehumanijih scena rada i pristupa djeci ubola je onu tanku žicu gnjeva pa smo ovih dana mogli vidjeti protestna okupljanja. Mnogo se tu pitanja iznjedrilo, mnogo čudnih polazišta, donijele se kao i neke odluke. 

Brzinom svjetlosti javila se i priča o skupljanju političkih poena i polarizacija priče kojoj je jedini cilj skretanje sa osnovnog motiva. 

Ali, kao što gospođa sa sarajevskih protesta reče: I ako jeste skupljanje političkih poena - neka je, jer njen motiv u priči je apsolutno nebitan. Bitna su djeca i činjenice!  Nastavak ću parafrazirati pa reći - žena je imala hrabrosti i pokrenuti lavinu. 

Sad smo bar sto posto svjesni da smo svi kolektivno govna, i oni tamo i mi ovamo...

Oni - što rade što im se može, mi - što nam se ne može, a i kad možemo nešto bilo to samo stajanje pred običnom zgradom pola sata - i to nam je mrsko.

Dostojanstvo te djece je nažalost davno uzeto i nije im ga oduzela ni Sabina, ni oni koji se prozivaju. Mi smo im ga oduzeli... Mi.

Mi smo možda isuviše mali za ovaj učmali i truli sistem, ali ipak želim da vjerujem u poslovicu koja kaže: Ako puno malih ljudi na puno malih mjesta naprave puno malih koraka onda oni mogu promijeniti svijet.

(Lejla Trle)