Veliki broj ljudi nakon završenog fakulteta okreće se nekih drugim, manje plaćenim poslovima van svoje struke, a neki se čak i prekvalifikuju u nadi da će brže naći bolje plaćen posao. 

Alma Kalimanović-Mušinović je studirala na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski jezik, a u zadnjoj godini studija joj je već postalo jasno da posao u struci neće moći naći. 

“Kada sam položila posljednji ispit na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski jezik, bilo je jasno da posao neću naći i jedva sam se natjerala napisati diplomski i diplomirati. U tijeku cijelog fakulteta samo sam jednom pala na ispitu, a za diplomski mi je trebalo dvije godine. Bila sam potpuno demoralisana, jer posao za koji sam se školovala, nastavnika/profesora u školi, ne dobiva se na osnovu konkursa nego neke jako veze. Ako nemate vezu, možete samo maštati o tome. Prijavljivala sam se na konkurse, bezuspješno. Ko je imao barem neko poznanstvo mogao se nadati nekom poslu na zamjeni, kada je zaposleni nastavnik na bolovanju. Ili da ćete negdje volontirati, pa uspjeti položiti stručni”, ispričala nam svoje iskustvo Alma Kalimanović-Mušinović. 

Obzirom da je živjela sa ocem i da su oboje živjeli od njegove penzije, na posao u struci nije mogla dugo čekati.

“Ja nisam bila u mogućnosti raditi džabe niti čekati da li će mi se posrećiti da nema niko preči za zamjenu pa ću možda ja raditi dva mjeseca u toku godine. Otac i smo živjeli od njegove penzije, znači morala sam tražiti plaćen posao. Tu je tek nastala smjehurija, u privatnim firmama vas odbijaju jer ste prakvalificirani, a nekvalificirani za posao koji trebate obavljati, mahom su to bili konkursi za administrator (sekretarice), jer znam engleski, rad na računaru, pa kao mislila sam da ću tu dobiti šansu”, kaže nam Kalimanović-Mušinović. 

Kada je shvatila da ni u tim firmama ne može dobiti posao regularno, putem konkursa, počela je da traži nekoga, ko bi je 'ubacio' da tu radi.
 
“Preko nekog poznanstva upadnem na jedno takvo mjesto, gdje sam radila do prvog poroda. Plaća mi nije mogla pokriti troškove povratka na posao, dijete mi nije imao niko čuvati, pa dok bih platila ženu, doručak i kartu, ode plaća. Ostanem kući, rodim još jedno dijete I počnem učiti”, kaže za Source Alma Kalimanović-Mušinović.

Pošto se bavila i knjigovodstvom u toku rada, počela je spremati ispite za certificiranog računovođu. 

“To je jako skupo i zahtjevno. Svaki izlazak na ispit se također plaća. Obuka je jako skupa, na nju ne morate ići ako možete sami spremiti ispite, što je jako teško, naročito kada imate dvoje male djece. Često me pitaju kako mogu učiti s njima. Osjećam da moram, da ne mogu cijeli život biti domaćica, želim da mogu ja lično nešto priuštiti svojoj djeci. S mojim fakultetom neću nikada naći posao, đaka je sve manje, tehnološkog viška u školama sve više, oni imaju prednost prilikom zapošljavanja, naravno”, rekla je naša sagovornica koja je shvatila da kao nastavnica u školi nikada neće moći raditi.

“Nadam se da ću kao certificirani računovođa imati više mogućnosti u privatnom sektoru nego što ih sada imam, sa kvalifikacijama koje nikome nisu potrebne”, mišljenja je Alma Kalimanović-Mušinović.

Azra Kahriman-Kodžaga je završila Fakultet političkih nauka, Odsijek žurnalistike i magistar je Međunarodnih odnosa i diplomatije.

“Tokom studija, a i dvije godine nakon završenog master studija sam tražila posao u struci. Još uvijek ga tražim. Bosna I Hercegovina ne daje, ni približno iste šanse za zaposlenje svima. Kivna sam na našu lijepu BiH kad vidim ko sve radi na pozicijama kojima nije ni dorastao, a sve zbog raznih štela”, rekla je za Source Azra Kahriman-Kodžaga. 

Kada je shvatila da se posao u struci teže pronalazi u BiH, uzela je stvar u svoje ruke i pokrenula svoj mali biznis. 

“Madam Design je odjeća koju ja kreiram i šijem po narudžbi. Planiram brend izgraditi i imati svoj studio. Posao u struci i posao za koji sam se godinama školovala, razne seminare i kurseve pohađala, ako dođe dobro je došao, naravno, a ako ne dođe zanat je tu. Trenutno krojenje i šivenje uz mog dječaka od dvije godine su mi glavna preokupacija”, kaže nam Azra.

Naša sagovornica kaže I kako će nastaviti da tražio posao u struci, ali mu se previse ne nada. 

“Madam Design mi je još uvijek hobi u kojem uživam, a koji će nadam se prerasti u nešto ozbiljnije, poput modnog studija”, kaže nam ona.

Arnela Višća završila je psihologiju. Posao je tražila odmah po završetku fakulteta, nadala se da će se uspjeti zaposliti u struci više od godinu dana, međutim, kada je vidjela da za nju nema posla počela je da traži alternativu. 

“Kada sam shvatila da ne mogu raditi posao za koji sam se školovala, prihvatila sam posao u sportskoj kladionici. Gledam razne konkurse za posao u nadi da ću pronaći nešto što bi bilo u mojoj struci. Teško mi je, ali ipak moram raditi. Već duži niz godina sam samostalna i moram prihvatiti posao van struke zbog egzistencije”, kaže nam Arnela Višća. 

“Za BiH vrijede pravila rodbinskih veza i slično i naravno da nemamo svi jednake šanse. Što se vrednovanja diplome tiče, mislim da su mali procenti onih koji pridaju vrijednost fakultetskoj diploma”, mišljenja je naša sagovornica.

Za kraj našeg razgovora ona je izrazila nadu da će otići iz Bosne I Hercegovine I naći svoje mjesto pod suncem negdje, gdje se cijeni ono što radnik ponudi. 

Novinarka: Merima Druškić