Sve visoke zvanice, svi ljudi u odijelima kako iz ove, tako i drugih država, osjetili su potrebu da se pojave na mjestu gdje sedamdeset i jedna porodica upućuje posljednji pozdrav, pa makar i jednoj kosti najmilijeg koji je stradao toga dana prije dvadeset i dvije godine.

Dan poslije - Srebrenica pusta.

Irmela Malić Šabanović ostala je bez oca prije 22. godine. Ukopala ga je prije sedam godina, a bol je svake godine ista. Istog dana je ukopala i amidžu koji je pronađen u drugoj grobnici, tako da su dva brata istog dana spušteni u zemlju.

Komemoracija je protekla uobičajeno. Nebitni "bitni" ljudi u prvom planu, njihovi nebitni "bitni" govori i napisane prazne riječi iz godine u godinu odzvanjaju Srebrenicom koju tog dana probudi blještavilo kamera i svih očiju uprtih u nebitne "bitne" ljude. 

"Komemoracija je prošla uz puno priče a malo šutnje. U prvi plan su stavljeni ljudi u odijelima ne samo ove, nego svih ovih godina. Majke, djeca i oni koji bi trebali biti u prvom planu su stavljeni u zadnji plan. Pratila sam na televiziji cijeli dan i generalno sam ogorčena na cijelu tu situaciju", rekla je za Source Irmela Malić Šabanović kojoj je prije 22 godine ubijen otac i amidža. 

"Ja sam izgubila oca kojega sam ukopala prije sedam godina i amidžu, nađeni su zajedno u dvije različite grobnice. Meni je svake godine jednako teško i sada sam pod stresom i to ne mogu objasniti. Ne daj Bože da neko doživi sudbinu sličnu mojoj ili neke druge majke ili nekog drugog djeteta koje je sve izgubilo", govori nam Irmela. 

Kao jedna od članova porodice ubijenih Srebreničana Irmela svaki 11. juli isprati sa dubokim bolom i posebnom prazninom koju ne može objasniti onome ko nije preživio takvu tragediju. 

"Gledajući obraćanja svih političara, to su sve referati, ništa nije bilo iz glave, ni iz srca. Svi su se lijepo sredili, ko zna ko im je napisao govore šta da kažu i da slažu narod, a nakon toga su otišli da klanjaju dženazu i poslije dženaze se svi razbježali. Ako si došao iskreno svim majkama i svim žrtvama odati počast, zar ne bi bilo bolje da su se uklopili sa masom. Zašto svake godine toliko obezbjeđenje i toliki ljudi koji te okružuju da im ne možeš prići. Nisu oni bitni, bitne su one majke, bitni su oni zeleni tabuti, nišani. Zar nebi bilo ljepše da prođu kroz masu, da stave ruku na rame majke koja taj dan ukopava svoje dijete ili djeteta koje je izgubilo svoga oca i da na taj način iskažu svoje poštovanje, tada bi ih ljudi više cijenili i time bi puno više rekli nego onim referatima koje su iščitali", ogorčena je Irmela na zvanice koji su održali govore na jučerašnjoj komemoraciji. 



"Još nešto što mi je zasmetalo, uz dužno poštovanje, ja smatram da dženaze nisu mjesto da se provode neke umjetnosti. Sve je to krasno, ali smatram da na taj dan nije nikome do toga. Ja kada sam kopala svoga oca, to je nešto što jako boli i toj osobi koja nekoga kopa treba samo topla ruka i riječ podrške, a ne te predstave koje su jučer bile, meni je to bilo grozno. Pitala sam se je li ijedna majka bila tu da vidi to što se dešavalo. Preko TV-a sam vidjela samo te ljude u odijelima i te visoke zvanice i priredba, a mjesto za priredbu tu nije", dodala je ona. 

Irmela je pratila cijeli dan dešavanja u Srebrenici, a govor jednog od članova Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića posebno je pogodio. Bakir Izetbegović pozvao je na oprost. 

"Slušala sam Bakirov govor i slušam ga evo 22 godine. Voljela bih da pitam Bakira, uz dužno poštovanje, da je izgubio bilo koga u proteklom ratu da li bi on mogao oprostiti", pita se Irmela. 

"Ja ne mrzim nikoga, niti Srbina, niti muslimana, niti Hrvata, mrzim ubice nebitno koje je vjere, njih osuđujem i njima ne mogu oprostiti. Od pomirenja nema ništa iz razloga što se to oprostiti ne može. Svako treba da odgovara za ono što je uradio. Kako da ja oprostim, meni je trideset i jedna godina, ja sam sa svoje četiri godine zadnji put moga oca vidjela. Kako mogu oprostiti što sam ja tolike godine bez mog oca živjela? Ne mogu nikako", rekla nam je Irmela Malić Šabanović.

Novinarka: Merima Druškić