U tim sazvježđu je otkrivena planeta slična Zemlji, koja je nazvana "Proksima b". 

Ona ima 1,3 puta veću masu od Zemlje i potrebno joj je 11 dana da napravi krug oko svoje zvijezde, u poređenju sa Zemljinim ciklusom od 365 dana. 

Međutim, udaljenost do nje je nezamislivo velika, pa čak i sa najvećom brzinom koja nam je dostupna sa trenutnom tehnologijom putovanje bi trajalo više hiljada godina. 

Ipak, postoje i druge mogućnosti, a jedna od njih jeste da umjesto ljudi putuju aparati - sićušne letjelice, koje mogu mnogo brže da obave taj posao. 

Inicijativa vrijedna 100 miliona dolara, koju privatno finansiraju ruski milijarderi Juri i Julia Milner, fokusira se na malu letjelicu koju bi pokretao laser sa Zemlje. 

Letjelica bi težila nešto više od lista papira, a za pogon bi koristila jedro ne veće od dječjeg zmaja koje bi bilo napravljeno od materijala debljine nekoliko stotina atoma. 

Svjetlosni snop lasera "gurao" bi malenu letjelicu, a to bi bilo dovoljno da ona postupno ubrzava, te bi njena brzina iznosila jednu petinu brzine svjetlosti, zbog čega bi do Alfe kentauri umjesto za 18.000 godina stigla za dvadesetak godina! 

Međuzvjezdane letjelice biće jedna od tema o kojoj će se diskutovati na BBC-jevom "Samitu budućnosti" u Sydneyu tokom novembra. 

Milneri računaju na minijaturne tehnologije koje bi omogućile njihovoj maloj letjelici da bude opremljena kamerom, izvorom napajanja, komunikacijskom i navigacijskom opremom kako bi mogla poslati izvještaj prilikom približavanja Proksimi b. 

Poseban problem, ništa manji od udaljenosti malih brzina sadašnjih kosmičkih brodova, jeste preživljavanje posade tokom leta. 

Zakoni fizike govore da putovanje brže od brzine svjetlosti, ili čak putovanje brzinom svjetlosti - nije moguće. 

Neki naučnici razvijaju projekat "jonski pogon" za koji se nadaju da će omogućiti letjelicama da postignu brzinu od 145.000 kilometara na sat, koristeći pri tome samo dio goriva koji koriste standardne svemirske letjelice. 

Međutim, ni takve brzine nisu dovoljne. Čak i tada, generacija onih koji bi poletjeli ne bi biloški doživjela kraj puta čak ni do našeg najbližeg sazvježđa. 

Sve dok ljudi ne budu bili u stanju /ako je to uopšte moguće/ da stvore "varp sistem", pogonski sistem iz naučne fantastike, poput onoga iz "Zvjezdanih staza", međuzvjezdana putovanja su samo pusti snovi, upozoravaju naučni portali. 

Pa čak i da se izumi takav sistem, slijedi naredni problem - kako će posade živjeti i šta će jesti tokom tih dugih putovanja? 

Naučnici tvrde da je ljudima za stvaranje "ekosistema" u svemiru - potreban takozvani "vorlding". 

Radi se o vegetaciji koja bi se uzgajala i vrstama tla koje bi posade nosile sa sobom. 

Naučnici u budućnosti vide svemirske brodove kao ogromne biome, prepune organskog života, a ne hladne metalne kutije današnjice. 

Međutim, ljudi će morati da odmaraju prilikom međuzvjezdanih putovanja, ako ona budu moguća. 

"Kerislip", oblik hibernacije, jeste rješenje koje bi omogućilo da se ljudi održe u životu tokom putovanja koje bi moglo trajati duže od njihovog životnog vijeka. 

Radi se o zamrzavanju tijela koja bi u takvom stanju bila godinama, nakon čega bi bila odmrznuta. Ali, još uvijek ne postoji tehnologija koja to omogućava, sem u naučnofantastičnim filmovima. 

Zato su neki naučnici predložili radikalno rješenje - da u svemir pošaljemo smrznute embrione, koji bi, vjerojatno, preživjeli putovanje bez potrebe za hranom, vodom ili kiseonikom. 

Ostaje, međutim, nerješivo pitanje - ko bi odgojio te mlade ljude kada stignu na svoje odredište? 

(SRNA)