Američka ambasada u Hrvatskoj je u ime računovodstvene agencije za obranu zahvalila hrvatskim roniocima koji su lani u rujnu otkrili Ernestove posmrtne ostatke zarobljene u olupini na dubini od 70 metara u viškome moru. Zahvalili su i Ministarstvu hrvatskih branitelja i kulture na potpori oko ove akcije. Ernest je u trenutku pogibije imao 25 godina.

Uz njegovo ime na ploči nestalih na američkom groblju u Firenci bit će postavljena rozeta koja će označavati da su ga pronašli. Rođen je 1919. godine i odrastao je u američkom gradu Millinocketu s 10-ero braće i sestara. U jesen 1944. godine Vienneau je bio pilot dodijeljen 340. eskadrili za bombardiranje, 97. bombarderskoj skupini, 15. zrakoplovstvu, sa sjedištem u Amendoli u Italiji. Leteća tvrđava B-17 u kojoj je služio kao kopilot našla se 6. studenog 1944. pod jakom protuzračnom vatrom dok je bio u misiji nad Mariborom, u današnjoj Sloveniji.

Tijekom baraže pogođen je u glavu. Dok je posada liječila Vienneaua, pilot je pokušao oštećeni B-17 odvesti natrag u bazu. Međutim, nije uspio i bio je prisiljen odustati od slijetanja na otok Vis. Preživjelih 10 članova posada izvukli su se iz zrakoplova, ali Vienneauovo tijelo nije bilo moguće izvući iz B-17, koji je brzo tonuo.

Njegovi roditelji pokušavali su stupiti u kontakt s vojskom, no dobili su kratak odgovor da je nestao na moru. Članovi obitelji godinama su preispitivali i pokušavali saznati okolnosti njegove smrti i nestanka. I tko zna što bi bilo da u rujnu 2016. godine podvodni fotograf Steve Jones (50) iz Aberdarea u Južnom Walesu nije zaronio na dubinu od 70 metara, snimio zapanjujuće fotografije potonulog bombardera, koje su pomogle otkriti ostatke poginulog kopilota. Zahvaljujući jednoj objavljenoj fotografiji olupine i istraživanju hrvatskog povjesničara Daniiela Frke, Jones je mogao prvi put kontaktirati Ernestovu obitelj.

Unatoč zadovoljstvu koje sam osjetio kad sam se prvi put spustio na ovaj bombarder, osjetio sam silnu tugu znajući da je na njemu kopilot izgubio život. Zrakoplov je bio u tako izvanrednom stanju, kao da je upravo sletio. Ernestovo tijelo ostalo je u olupini jer ga posada nije imala vremena evakuirati prije nego što se napunio vodom i potonuo. Cijelo iskustvo imalo je osobnu dimenziju za mene, jer je moj djed bio topnik na RAF bombarderima u Drugom svjetskom ratu – ispričao je Jones.

Nekoliko mjeseci kasnije njegova slika pohvaljena je na natječaju za podvodnog fotografa godine, a zahvaljujući Daniielovu istraživanju i pokušaju identifikacije aviona, uspio je u naslovu slike ubaciti Ernestovo ime.

Zapanjio se kad su organizatori natjecanja proslijedili e-poštu Ernestova nećaka Roberta Vienneaua, koji je Jonesu dugo pokušavao ući u trag. Od tada je u kontaktu s Ernestovim potomkom.

– Te su im slike toliko značile, jer do tada nisu znali niti vidjeli posljednje Ernestovo počivalište, kojemu je, kao i mnogima drugima, život bio prekinut u mladosti. Iako su njegovi roditelji učinili koliko su mogli 40-ih godina, Robert je bio taj koji je, dok je živio u Londonu, otkrio detalje Ernestova spomen-obilježja na pločama američkoga groblja u Firenci u talijanskoj Impruneti – ispričao je 2018. Jones.

Ernestov nećak Robert, koji živi u Bostonu, iste je godine novinarima izjavio kako je Ernest umro 1944. godine, kad je Robert još bio beba. Posvjedočio je da su njegovi roditelji pisali pisma vojsci tražeći detalje njegove smrti, no dobivali su samo odgovor da je nestao na moru.

– Zamolio sam ronioce da ako ikad opet zarone na dubinu potonuća aviona, neka u naše ime ostave cvijeće na mjestu kopilota u pilotskoj kabini. A ako ikad Ernestovi posmrtni ostaci stignu u SAD, čeka ga grob u Millinocketu. Veteranska skupina dogovorila se da će imati počasnu stražu i pratnju za njegove posmrtne ostatke – ispričao je Robert.

Kako doznaju 24sata, Ernestovi posmrtni ostaci su nakon uspješne identifikacije prevezeni u SAD, gdje je i pokopan.

To je potvrdio i sam ronilac Marović, koji je bio uključen u vađenje kostiju 2020. godine. Vadili su ih s dubine od 70 metara.

– Zahvaljujući tom pronalasku čovjek je identificiran. Puno mi to znači, ali najviše znači njegovoj obitelji i drago mi je što je i ta priča uspješno okončana – kratko je rekao Marović.

(Patria)