„Prije je bilo, moralo se uplatiti 220.000 švajcarskih franaka na jedan račun u banci i to da bude garancija u slučaju da se nešto pogriješi. Međutim, sad se vadi preko svakog nacionalnog saveza, imaju ta polaganja i ko položi mora kasnije da plati preko osiguravajućeg društva policu osiguranja koja košta oko 2.400 ili 2.500 KM godišnje i da bi ta polica ga pokrivala u slučaju da nešto pogrešno napravi“, izjavio je za Source.ba portal Bekim Dino Pašalić, fudbalski menadžer koji već godinama radi u Evropi.

Kada kažemo prije, pod tim mislimo na period prije 2002. godine, kada su promijenjena pravila koja vam sada omogućavaju da sa nekoliko hiljada maraka počnete posao i dobijete zvanje fudbalskog menadžera. Novac jeste važan na početku, ali nije presudan.

„Treba puno novaca, puno vremena, puno poznanstva, što je najbitnije. Poznanstvo, poznavanje fudbala, eto koliko toliko. Možda je bolje poznavati ljude u fudbalu, a ne znati nešto specijalno o fudbalu“, tvrdi Edvin Kurtagić, fudbalski menadžer iz Sarajeva.

„U ovom poslu jako su bitna poznanstva. Ja sam kroz svoju karijeru, koju sam ostvario i vani, uspio da ostvarim dosta kontakata koje i danas koristim i čestim putovanjima ih produbljujem i nalazim nove ljude u tim vodama. Ovaj posao iziskuje mnogo hodanja, rada, truda“, dodaje Hadis Zubanović, bivši fudbaler i sadašnji menadžer.

„Ja sam sudio prvo fudbal. Šest godina sam bio aktivan sudija. Došao sam do nivoa federalne lige BiH. I onda, hajde kad sam upoznao bolje tu sliku u bosanskom fudbalu, želio sam da pokušam u menadžerstvu da vidim kakav je tu posao, kako se radi u svemu tome, kako to ide, na koji način čovjek može da nađe sebe u tome. Tako da sam preko nekih svojih prijatelja koji žive vani stupio u kontakt sa određenim krugom ljudi iz svijeta fudbala, vidio malo, pokušao neke naše igrače...vidio sam da ima neka averzija prema njima i prema kvalitetu naše lige i prema kvalitetu naših igrača. Tada je reprezentacija, 2003., 2004., bila na nekom lošijem nivou nego sada kakva jeste. Onda se desilo to da sam otišao u Češku, našao trenera jednog, Plišeka, koji je poslije toga bio trener ovdje u Željezničaru i Sarajevu. Kako je on otišao, gore, stvarno je imao potencijala, onda smo nekako održali taj kontakt i ja sam nakon toga stupio u kontakt sa ljudima iz Teplica, ponudio njima Edina Džeku i u to vrijeme Avdiju Vršajevića, jer se Avdija meni tada sviđao kao momak koji je tek došao u Željezničar. Imao je svoj potencijal, izgledao je dosta zanimljivo kao igrač. Avdija nije želio da ide gore, a Edin je pristao. Samir Merzić također, Samir koji je danas u Veležu kapiten. Njih dvojica su otišli zajedno gore. To je bio prvi ugovor neki koji sam radio“, ispričao je Irfan Redžepagić, čovjek koji već desetak godina vodi računa o karijeri Edina Džeke.

Naši sagovornici kažu da je njihov posao uglavnom terenski, a njihovi troškovi su zapravo investicija.

„Puno treba putovanja, hoteli, raznorazne kombinacije, izlasci sa trenerima, direktorima, predsjednicima, upoznavanje. Ne u ovim okvirima ovdje. Ovo ja ipak ne smatram ovdje. Kad uradiš transfer naprimjer iz Čelika u Želju, iz Veleža u Sarajevo, po meni to nije neki uspjeh jer ovdje nema novaca za igrače. Ovdje je samo da pomogneš da napraviš stepenicu jednu igraču, da bi mogao da napreduje, da krene, da bi se kasnije prodao“, objasnio je Kurtagić.

A kad se igrač proda, potpiše dobar ugovor, ta investicija se vraća.

„Menadžer ostvaruje profit na osnovu prihoda koje ugovori za igrače. U onom trenutku kad on ugovori platu svom igraču, svakako ima svoj procenat od svega toga što on radi. Tako da je posao menadžera u biti da obezbijedi što bolje uslove svom klijentu kako bi sebi obezbijedio uslove“, objašnjava Redžepagić.

„Nijedan transfer nije isti. Zaista je malo nezgodno pričati. Tu imaju neki standardi. zavisi od zemlje do zemlje gdje se dogovora menadžer sa klubom gdje se zna zakonski procenat koji njega sljeduje od ukupnog transfera. Opet, stvar je individualnog dogovora sa klubovima kako to funkcioniše i dogovora igrača, menadžera i šta ja znam“, dodaje Zubanović.

„Prije je bilo puno više para u igri. Prije se plaćalo 10 posto. Sad ako dobijete pet posto, to je dobro. Od tri do šest je provizija menadžerska, kao u svim ostalim granama“, kaže Pašalić za naš portal.

Menadžer Željezničara Amar Osim, kao neko ko prije svega gleda interese kluba, tvrdi da nema loša iskustva sa menadžerima.

„Ti zastupnici su se počeli pojavljivati češće u zadnjih desetak godina. Prije nisi imao nekih specijalnih kontakata, a sada maltene svaki igrač od 15 godina pa na dalje ima svog nekakvog zastupnika ili menadžera. Za sad mi u klubu nemamo nekih velikih problema. Imamo prilično dobre odnose sa svima njima, jer ima ih više.“

Kada su transferi i ugovori koji su našim sagovornicima bili najunosniji, oni ističu sljedeće:

„Najunosniji transfer mi je bio Roberto Carlos i Emanuel Emenike. To je onaj što nas je ubio protiv Nigerije na Svjetskom prvenstvu. Najviše sam ponosan na transfer Roberta Carlosa, kojeg smatram ne samo ja, nego svi navijači Real Madrida, kao najboljeg stranca u historiji Real Madrida. Onda sam ponosan posebno na našeg Baljića, koji je u to vrijeme bio rekordan transfer u Real Madridu. Napravio sam dosta transfera, oko 90 transfera sam napravio u životu. Uglavnom, sve su igrači prva liga. Nijedan nije otišao u drugu ligu nijedne zemlje. Sve se radi o top igračima“, kaže Pašalić.

„Lamine Diarra, koji je igrao u Zrinjskom. Kasnije sam ga odveo u Partizan. Bio je četiri, pet godina gore. Onda je otišao u Antaliju, gdje je i dan danas, dobro igra. On je jedan od najisplativijih igrača. Naravno, ljudi pogrešno tumače menadžere. Dok igrač ne zaradi, nije ni menadžer zaradio. I ja sam imao sreću što imam njega, ali i on je imao sreću što ima mene. Ja sam ga iz Afrike doveo u Bosnu. Gledao sam ga ko najrođenijeg, gurao, gurao, gurao, da bi poslije četiri godine tek rada i njegovog i mog isplatio se, došao je finansijski dobitak, kojim on može sad da dobro uživa u životu“, dodaje Kurtagić, dok je za Hadisa Zubanovića Edin Višća, kako kaže, njegova lična karta. Za Redžepagića je to sigurno Edin Džeko.

Pronađete talentovanog fudbalera, nađete mu klub, prodate ga i zaradite novac. Zvuči jednostavno, ali je daleko od istine.

„Ljudi nisu svjesni koliko je otežavajuća okolnost raditi igrače iz BiH. Samim tim što nismo u EU, mi imamo limite. Serie A može da igra jedan ili dva igrača, pa će prije uzeti Brazilca, Argentinca, Južnoamerikance nego naše igrače. S druge strane, i prije nego što su ušli u EU, Hrvatska je imala dogovor gdje njihovi igrači nisu smatrani strancima u Francuskoj i Češkoj. Igrači iz Srbije trenutno nisu u Češkoj stranci, naši jesu. I to je veliko opterećenje. U Češkoj tri igrača strana mogu biti na terenu, četvrti u zapisniku, tako da će prije uzeti igrača iz Srbije i iz Hrvatske, nego što će uzeti igrača iz BiH, ako je kvalitet donekle isti“, objasnio je Redžepagić za Source.ba portal.

Većina naših sagovornika trenutno zastupa mlade igrače za koje ćete vjerovatno tek čuti, pa nerado sada govore o njihovim imenima, a ima i onih, pored već ranije pomenutih, koji su relativno poznata imena u svijetu fudbala.

„Sad više radim sa klubovima, nego sa igračima. Mene klub neki prijateljski angažuje i ja dovedem igrača puno jeftinije nego što bi on sam da se pojavi, da pita igrača. Četranest igrača sam doveo u Fenerbahce na toj osnovi. Šest-sedam u Montpellier, u Real Madrid četiri-pet", kaže Pašalić i navodi imena poput Baljića, Geremija, Roberta Carlosa, Anelke.

S obzirom da rade sa mladim fudbalerima, najveći problem nerijetko predstavljaju – roditelji.

„Svi bi htjeli makar eto druga Bundesliga, ako može ikako. Ako može, holandska liga, a u holandskoj ligi je limit da mora igrač da ima 370.000 eura zagarantovanih ako dolazi van EU, znači mora da bude pravi igrač, kompletan igrač. Roditelji iz tog svog neznanja imaju nekakve zahtjeve koji nisu realni, ali sa takvim roditeljima ne možemo sarađivati, lijepo se pozdravimo i to je to“, objašnjava Redžepagić, a slična iskustva imaju i Kurtagić i Zubanović.

„Prije je bilo dobro. Prije je bilo normalno. Daj da dijete bude sportista, da gleda sebe, da postane fudbaler. Danas je već pitanje koliko para će zarađivati, gdje ide. Ah, ne bih ja u Slovačku, ja bih u Njemačku, ne bih ja u Češku, ja bih u Belgiju, ne bih ja u Poljsku, ja bih u Italiju“, kaže Kurtagić, a nadovezuje se Zubanović:

„Imali smo različite situacije. Imali smo situacije da nas čovjek pita: 'Ok, možete li vi meni garantovati da ću ja zaraditi milion maraka?'. Ja kažem: 'Ja tebi ne mogu garantovati da ćeš ti sad da ustaneš i kreneš, a da ti možda neće pasti saksija na glavu. Kako da ti garantujem? Malo je neozbiljno.'“

Novac, poznanstva, dinamičnost posla zbog stalnog kontakta sa ljudima, pa čak i slava su pozitivne strane, ali ovaj posao nosi i razočarenja.

„Imao sam milijardu toga. I od igrača, pogotovo naših igrača. Uglavnom naši reprezentativci. Nije Baljić, nije Bolić, a ima ih dosta. Imam i repova nekih, nenaplaćenih puno potraživanja, zato što su ostavili prelijep utisak u klubu. To se kod nas nije nikad pisalo, ni ne piše se“, kaže Pašalić.

„Mi smo imali priliku da učestvujemo u jednom velikom transferu koji nije uspio da se isto realizuje, a to je igrač Burak Yilmaz iz Galatasarayja, kojeg smo radili za Lokomotiv Moskvu. I on se bukvalno u zadnjem momentu predomislio i otišao sa razgovora, iako je čitava stvar bila gotova“, dodaje Zubanović.

Pašalić je u razgovoru za Source.ba portal istakao kako u Španiji od gotovo 600 registrovanih agenata, stvarno radi njih desetak. Slična je procentualno situacija i u našoj zemlji, pa ako ste mislili da odaberete ovaj poziv i tako na lagan način dođete do novca, razmislite još jednom.

Novinar: Nedim Pobrić
Snimatelj: Alen Alilović
Montažer: Ermin Ljumić