A bilo je mnogo razloga za racionalizaciju tih 200 maraka, zarađenih na crno. Moje prve plate koja je još podugo bila tolika i zarađivana bez prijave. Uprkos fakultetskoj diplomi i svakodnevnoj famoznoj udarnoj osmici, minimum.

Al sve nam je, nekako, minimum. Mama i tata su u čudu razmišljali kako dijete diplomac može da radi neprijavljeno, da bude dio sive ekonomije i crne statistike. Mama i tata su dio nekog starog kova, kada si mogao znati šta te očekuje. Studentski kredit, zvanje, život u dvoje, stan, djeca. Čudili su se kako meni sve to ide, nekako, minimum.

U međuvremenu sam se zatrpala knjigama, vlastitim otporom prema društvenoj degradaciji istinskih vrijednosti, u koje i dalje slijepo vjerujem. Moljac sam, a knjige moj obračun sa pokušajima omalovažavanja svega što bi trebalo da bude vrijedno hvale, a ne da služi kao prirodno rumenilo. Ne trošim novac na vještačke nokte, lažem, jesam jednom. Ne štedim za silikone. Srećem djevojke koje vuku kese pune groznice subotnje večeri, ja kući dovlačim knjige. Kupujem ih nemilice, sve je prilika da sebe počastim. Rođeni dan, loš dan, dobar dan, spoznaja da ću postati tetka, da ću roditi dječaka, da me je neko ostavio. Pišem sama sebi posvete, hvatajući među korice te neke samo moje trenutke, koje želim zauvijek da sačuvam, da ih živim.





Mama se ljuti. Kaže da za takve kao ja postoje biblioteke, članska karta. Nisam član ničega i nikoga, a knjige isuviše volim da bih se s njima rastajala. Kad šetamo, rijetko, a željela bih da je drugačije, opet mi kupi knjigu, ne majicu, pantalone ili maskaru. Želi i to, ali ja neću. Volim mamine posvete; za srećan početak studiranja, za dan kad me prvi put vidjela, odlaske na sajam knjige, onih momenata kad me se prosto sjetila. To je naše zajedničko blago.

Sve te meke i tvrde korice kojima sam zatrpala svoj prostor. Životni. Kojima sam zatrpala svoju glavu, koje prebiram pred spavanje i vučem u koferima, gdje god da krenem. Jer, nema isuviše kratkog putovanja za knjigu, da ne stigneš odlutati kroz stranicu-dvije, pred san, uz kafu ili vino. Dok toneš u neke nove prizore, koji ti zauvijek plave dušu, baš kao te riječi među prstima. Volim knjige, mnogo više od dobrih cipela ili napredne aplikcije, a podjednako kao bilo kakvo putovanje. Volim jer su bijeg od stvarnosti, koja nam je sve mračnija, i kad je ispustim bojim se povratka.

Evo me na 61. Beogradskom sajmu knjiga… Uživam… Ekskurzije djece i mladih iz regiona su me opkolili, padaju selfiji.

Napisala je na svom Facebook zidu Ava Karabatić. Zagrlila sam prvi zid plača do sebe. Starleta, jer to joj je opisna radnja, je bila glavna atrakcija jednog dana ove godine na Sajmu knjige u Beogradu. Ne žulja me Ava Karabatić, al me preklala ova vijest koju pročitah na portalima.



Carstvo pisane riječi se poklonilo ženi koja, inače, ima hemeroide, koja je uključena u mobing sa svih svojih pet telefona, koja bi voljela da ima više samopouzdanja u druge ljude i koja bi srušila crkvu i sagradila još stariju. Naša budućnost je prostrla crveni tepih i ničice pala pred izbačenim sisama i uvučenim umom.

Zašto, zašto i kako je djeci ova i ovakva Ava Karabatić bila nešto najinteresantnije među svjetskim, domaćim, bilo kakvim naslovima. Kako su njeni biseri prokrčili put do njihovih glava i spomenara. Zašto se uselila u njihove telefone, fotografije, sms poruke. Zbog čega će je šerovati, uramiti, balaviti blejeći u njen crveni minjak dok tonu u san.

Tužno gledam svoje knjige. Tačno sam se isplakala. Nije mi žao što sam ih kupila, već mi je teško kad promislim koliko Ava Karabatić sa svojih zarađenih 5.000 evra mjesečno može knjiga da kupi. A koliko ih sigurno ne kupi. Ili možda i kupi, ali ne smatra to nečim što bi trebalo podijeliti s tolikim fEnovima.



I koliko je profesora u izlizanim cipelama, učitelja u skromnoj penziji, studenata kojima roditelji žuljevitih ruku iz palanke šalju još skromnije pošiljke tog dana prošlo kroz sajamske hale baš poput moljca, neprimjetno, dok se mladež naslikavala sa starletom, a književni velikani negdje po strani bili kao odbačeni pajaci.

Nije kriva Ava, ona samo radi svoj posao. Krivi su ovi što cijene njene uspjehe, dok ti treba da gataš kako da djetetu objasniš da ne treba da krene tim putem, iako je plata bolja. I da posrnule i instant zvijezde u usponu ne treba da prepozna na ulici. I da sa sajma knjige treba da se vrati sa knjigom, a ne sa slikom usputnih golih sisa.

Na poslijetku se, ipak, iznova vratim starim istinama – neću odustati od knjiga, bolje imati grudi za gospodska usta, nego za prste kakvog muškog jada, i Raša Popov je zaista ljepši od Ave Karabatić, iako i ne zna šta je selfi.

(Crna udavača/Admir Oručević)