Noćna mora

Prošlu, 2017. godinu, Duško neće pamtiti po dobrom. Najprije je zbog zdravstvenih problema ostao bez desne noge, a onda je umro njegov ujak Milan, koji mu je bio poput oca.

- Ja sam 24 sata bio u pokretu, a sada sam invalid. Čini mi se da bih lakše prebrodio gubitak ruke, jer ovako sam kao golub bez krila. Osuđen sam na boravak među četiri zida, krevet i televizor – govori Narić.

Do stana na trećem spratu mora prevaliti 63 stepenice. Priznaje da mnogo lakše silazi, ali kada se vraća, onda mora praviti pauze. Zgrada nema lift i njegov silazak i povratak su poput noćne more.

- Srećom, imam divnu suprugu, dobrog druga, koja vrlo dobro zna u kakvom sam se problemu našao. U ovoj nevolji mnogo su mi pomogli Mihridžan Turčinović i Mario Stjepić, koji su u svakom trenutku bili spremni za pomoć – kaže Narić.

Njegova sportska karijera počela je 1967. godine. Počeo je trenirati boks u sali OŠ „Mosnik“, gdje je počeo i slavni Marijan Beneš. Sjećanja na boks u Tuzli do 1992. godine su neizbrisiva.

- Nedjelja u deset sati bila je rezervisana za boks. U spektakularnoj atmosferi na stadionu „Express“ borili smo se za boje svog kluba i grada. Ugođaj je bio neopisiv i svi akteri tog vremena sa sjetom pričaju o nezaboravnim borbama. Moja posljednja borba bila je 1985. godine, a nakon toga posvetio sam se sudijskom pozivu i stigao do najvišeg zvanja – prisjeća se Duško.

Pomoć rodbine

Danas, zajedno sa suprugom životari od minimalne penzije. Srećom, imaju podršku rodbine...

- Trenutno razmišljam o zamjeni stana, jer je patnja popeti se i sići s trećeg sprata u zgradi koja nema lift. Dobio sam i protezu, ali mi ne odgovara. Moram biti još dvije-tri godine u kolicima, pa ću onda valjda dobiti protezu koja mi odgovara – kaže na kraju Duško Narić, sportska legenda Tuzle.


Turčinović je najbolji

Zamolili smo Duška Narića da nam, prema svom sudu, nabroji najbolje tuzlanske boksere svih vremena.

- Prema meni, to je Mihridžan Turčinović, jer je u rezultatskom smislu najviše pružio. Bio je prvak Balkana i viceprvak Mediterana. Poslije njega je Fahir Jahić, koji je bio dvostruki prvak Jugoslavije. Među trenerima neprikosnoven je Miloš Todorović. Spomenuo bih i Begu Huseljića, Branislava Davidovića – kaže on.

Crne misli

Zbog nesnosnih bolova kaže da su ga proganjale crne misli. Ipak, prebrodio je težak životni period i nada se da je ono najgore iza njega.

- Bilo je vremena kada je Hitna pomoć svaki drugi dan dolazila kod mene. Daju mi lijekove za smirenje, odu, a mene opet obuzmu bolovi. Pomišljao sam na najgore – priznaje Duško, piše Avaz.


(Admir Oručević)