Istočnosibirsko selo Ojmjakon u republici Jakutiji jedno je od najhladnijih mjesta na planeti, ali i najneobičnije jer u njemu sunce uvijek zaslijepljujuće sija, a srećni stogodišnjaci na minus 70 stepeni napasaju jelene.
Ovo selo je ujedno i najhladnija tačka na sjevernoj zemljinoj polulopti i najhladnije stalno naseljeno mjesto na Zemlji.
Teško je zamisliti da ljudi uopšte mogu da žive u tako teškim klimatskim uslovima, a taj kraj je zapravo čuven po svojim dugovječnim žiteljima.
U Ojmjakonu se i voda čudno ponaša i ne zamrzava čak i na minus 60. Takođe, dubina zamrzavanja tla u ovom regionu je najveća na svijetu, do 1.500 metara u dubinu, pa smrznuta zemlja se širi i potiskuje podzemne vode na površinu.
Riječ „ojmjakon“ na jeziku ovdašnjih Tungusa upravo to i znači „rijeka koja se ne smrzava“. U ovom selu nema vjetra, vrijeme je uvijek sunčano, a u dolini između planina prostire se mješavina tundre i stepe, gdje mirno lutaju kosmati konji koji nijesu veći od cirkuskog ponija i nimalo ne liče na svoje srodnike iz toplijih krajeva. Njihova gusta dlaka zimi bude duga i po 10 centimetara, a griva im ne pokriva samo vrat, nego i dio leđa.
Ovi jedinstveni jakutski konji su vršnjaci mamuta. a za Tunguse, ovdašnje žitelje, vjerni su saborci u preživljavanju na „polu hladnoće“.
Na mrazu ispod minus 60 stepeni za nekoliko sekundi može da promrzne lice ako se ničim ne zaštiti, pa je dovoljno da samo malo dune vjetar. Živa se u termometrima zamrzava, a kad se vrela voda sipa u šolju i prospe u vazduh, pretvara se u snježni oblak.
U ovako teškim uslovima i po takvom mrazu jako je teško upaliti auto. Strani automobili se po takvom vremenu uopšte ne mogu upaliti, a ruski Ural ili UAZ mogu da se zagriju samo uz pomoć otvorenog plamena iz let-lampe. Kad se auto tek zagrije, on mora prvih nekoliko kilometara da ide samo pravo, jer prilikom skretanja može da otpadne točak.
Pa ipak, u takvim, reklo bi se neljudskim uslovima ovdašnji stanovnici ovog sela su uspjeli da nađu kompromis sa prirodom i čak su postali slavni po velikom broju dugovječnih ljudi. Na dužinu života vjerovatno utiču već poznati faktori,a to su savršeno čist vazduh, savršeno čista voda, aktivan način života i zdrava ishrana.
Ljudi ovdje jedu uglavnom ribu, konjsko meso i mliječne proizvode. Nedostatak voća se kompenzuje divljim plodovima, a uzrok njihovog zdravlja su dva mliječna proizvoda hajak i kjorčeh.
Hajak po ukusu i boji podsjeća na punomasni puter. Kjorčeh po recepturi liči na sladoled, pa je svježe kravlje mlijeko se umuti sa voćnim plodovima, a zatim se dobijena masa zamrzava i od nje se prave lepinje. Najpoznatije jelo na Ojmjakonu je „stroganina", a ona se priprema još dok se lovi riba. Sprema se isključivo od delikatesnih vrsta ribe kečige, mladice i „čira“, s tim što riba mora biti ulovljena pod ledom.
Tek ulovljenu ribu Tungus ubija jednim preciznim udarcem i pušta je da se zamrzne, ali je sve vrijeme ispravlja, jer ako se zamrzne iskrivljena, teško će se poslije strugati.
Sva ova jela nije moguće pripremiti u nekom južnijem gradu, niti ih je moguće dopremiti na jug. Ona postoje isključivo kao dio života na Sjeveru, ovdje gdje sunce zasljepljujuće sija, gdje stogodišnjaci napasaju jelene, a maleni konji liče na medvjede.
(CDM/Alen Avdić)