Oni se ne boje izražavati svoja politička uvjerenja, a umjesto blještavih panoa supermarketa i modnih brendova, gradom prevladavaju murali i grafiti s podrškama solidarnosti zemljama poput Kube i Venezuele. Nazivi njihovih ulica odražavaju stavove građana – one nose imena slavnih boraca za prava radnika, poput Federica Garcie Lorce i Pabla Nerude, prenosi “Express“.

Dok se ostatak Španije već godinama bori s političkim previranjima, domaćom elitom i stranim bankama koje su preuzele zemlju – u Marinaledi se sve odluke donose isključivo direktnom demokracijom, kroz nedjeljne sastanke na koje dolazi i na kojima glasa oko 400 stanovnika.

Zbog toga je u ovom gradu ostvarena gotovo potpuna zaposlenost, a navala ljudi koji žele živjeti tamo primorala je gradske vlasti da uvedu liste čekanja za useljenje, te je potrebno, u prosjeku, dvije godine za selidbu.

Prosječna mjesečna plaća zaposlenika iznosi 1200 eura, a iako to ne zvuči tako puno, percepcija se mijenja nakon činjenice da cijena stanovanja u Marinaledi iznosi tek 15-ak eura na mjesec. Osim toga, u gradu koji se prostire na 25 kvadratnih kilometara i ima samo 3000 stanovnika, bezbroj je pogodnosti.

U njemu se nalaze dva nogometna terena, košarkaški teren, tereni za tenis, tereni sa squash, odbojku i bazen – a oni su besplatno na raspolaganju. Također, besplatan je i internet.

U ovom gradu ljudi sami izgrađuju kuće. Od lokalnih vlasti dobivaju sav potrebni materijal, a tek nakon što je kuća gotova počet će plaćati 15 eura mjesečno, kako bi se refundirali troškovi korištenog materijala. Za one koji nemaju znanja u građevini, vlast u pomoć šalje profesionalce – od arhitekta do građevinara koji su spremni uskočiti.

Jednom mjesečno, na dan koji nazivaju crvenom nedjeljom, u gradu se okuplja vijeće na kojem svako može iznijeti prijedlog kako poboljšati uvjete u gradu ili ga naprosto uljepšati. Ako se ideja prihvati, odmah se kreće na posao – no ne odrađuju ga radnici, već volonteri, bilo da je riječ o čišćenju ulica ili popravcima na kućama.

Još jedna od posebnosti grada je to što u njemu nema policije, iako bi prema španskim zakonima po svojoj veličini trebali imati od 4 do 7 policajaca. No, građani ih ne žele, a pokazalo se da im i nisu potrebni. U gradu sve funkcionira po principu volontiranja i solidarnosti, što očigledno lako isključuje kriminal iz svakodnevnog života. Sama ta odluka im donosi ušteđevinu od 350 hiljada eura godišnje.




(Admir Oručević)