Tekst je ubrzo postao jedna od glavnih tema u cijeloj regiji, na društvenim mrežama je podijeljen na stotine puta te je izazvao žestoke polemike oko pitanja abortusa.
Njezin tekst za "Vreme" u nastavku prenosimo u cijelosti:

"Odavno sam svjesna da oni koji čitaju moje tekstove najviše vole kad sam ljuta i kad sam lična. Vežite se, polijećemo. Ništa ljuće i ličnije u životu nisam napisala od teksta koji slijedi.

Ja sam Jovana Gligorijević, novinarka iz Kragujevca na trajnom radu u Beogradu. Za tačno nedjelju dana napuniću 34 godine. Nisam udata, nemam djece, nemam nikave nepokretne privatne svojine. Imam želje, ambicije i mnogo dobrih razloga da živim. Ali ima i nekolicina jakih razloga za koje sam spremna da poginem. Jedan od tih razloga je odbrana prava svake žene da odlučuje šta će sa svojim tijelom, da li hoće ili neće da rađa, koliko će da rađa... Oduvijek sam ponosna što živim u zemlji u kojoj ovo pravo maltene nikad nije dovedeno u pitanje. Sve do juče kad se Slavica Đukić Dejanović, ministarka bez portfelja zadužena za demografiju, bijelu kugu, brigu o porodici i ko zna šta sve, nije detonirala izjavom da će država da formira neki savjet za abortuse u kom će da sjede popovi i drugi eksperti za rađanje i umiranje, a sve ne bi li smanjili broj abortusa u Srbiji jer je stanje „alarmantno".

Pa još preuzimaju neki ruski model koji je nastao kao nakaradni kompromis poslije inicijative o zabrani abortusa.

Pazi 'vamo: nikad ne bih abortirala

Pazi 'vamo: nikad ne bih abortirala. Da podvučem: nikad. Želim dijete, i znajući sebe, kad-tad ću ga imati. Ali, za razliku od Slavice ĐD i njene ideje da zajedno sa popovima prima žene kojima će da nameće osjećaj krivice zbog abortusa, mene već sad muči krivica što ću roditi dijete. Ono će doći na svijet isključivo iz moje sebične želje da ga volim i da ono voli mene. Potucaćemo se zajedno po iznajmljenim garsonjerama, često nećemo moći da platimo račune, borićemo se za mjesto u državnom vrtiću, biće izloženo boleštinama jer drugi roditelji ne žele da vakcinišu djecu, možda će biti rođeno sa deformitetima jer mama u prvim nedjeljama trudnoće neće znati da je trudna, a mora da guta antidepresive jer joj je egzistencija neizvjesna, pa se jednog dana slomila u param-parčad i, evo, još se sastavlja. Sve u svemu, već sad imam potrebu da se izvinim svom nezačetom djetetu jer će se roditi samo zato što ja tako hoću.

Ja, ja i samo ja

Opet da podvučem: ja tako hoću. Ja, ja i samo ja. Ni Slavica Đukić Dejanović, ni popovi, ni patriotski politički analitičari, ni Marijan Rističević, ni onaj Lađević iz „Srpskog telegrafa" što jutros na Pinku reče da zbog bijele kuge mora da se zabrani abortus, ni Katarina Đorđević iz „Politike", nego samo ja.

E, pa isto tako kako ja hoću, neke druge žene neće. Ne žele ili ne mogu, koga briga, to je samo njihova stvar. Stvarno me mrzi da ponavljam odavno prežvakanu činjenicu da svaka represivna politika protiv abortusa samo gura ovu medicinsku proceduru u ilegalu i povećava rizik od infekcija, smrtnosti i steriliteta kod žena. Jer ima nas koje u jednom trenutku nećemo, a poslije ipak hoćemo djecu, ili prvo hoćemo, a poslije nećemo. I to je potpuno u redu, to nam je apsolutno pravo i nemoj da mi se neko umiješao u to. Takođe, nemoj da mi je neko rekao: „A volite da se kurvate." Jer volimo. Ne da se kurvamo, nego mi, žene, volimo seks jednako kao muškarci. A nijedno kontraceptivno sredstvo ne garantuje apsolutnu zaštitu od trudnoće, pa uprkos svim oblicima zaštite koje koristimo i dalje ostajemo trudne čak i kad to nećemo. 

Samo me jedno zanima: kako ste baš tako sinhronizovano navalili na žene da rađaju ko zečice, dok šuškate o vraćanju obaveznog vojnog roka za muškarce? I kako ta dva, jebote, uvijek idu u paketu? Njemu puška, njoj stomačina, da vama rodi radnika ili ratnika. Marš! 

Ne zajebavajte se sa ovim, jer ćete proći kao Poljska

Ponavljam: za ovo sam spremna da poginem. Ne zajebavajte se sa ovim, jer ćete proći kao Poljska. Nek bude minus pedeset napolju, dreždaćemo vam ispred Vlade danonoćno, biće nas stotine hiljada, majki, nemajki, djevojaka, žena, starica, sve dok ne maknete ruke s naših tijela. Jer svaka od nas je, po ovom pitanju, dužna da polaže račune samo sebi i nikome više. Svi ostali – neka odjebu.

Pipnete li nas, prekršili ste Ustav, zadrli ste nam u podrazumjevana prava, diskriminišete nas na rodnoj osnovi, samo zato što smo žene. Vi ste, bre, država, a ne ja, vaše je da čuvate Ustav, nije moje. Ali za ovo niste spremni da ginete vi, nego ja. Znači, spremna sam da ginem za Srbiju.
I za kraj, još nešto: Slavice Đukić Dejanović, izdali ste nas. Izdali ste žene kao žena, kao uspješna žena, vrhunska ekspertkinja u psihijatriji. Zašto, Slavice, ovo, kad i sami znate koliko ste kompromisa morali da pravite da biste se probili u muškom svijetu? Zašto, Slavice, ovo, a ne Savjet za mentalno zdravlje u zemlji u kojoj bar trećina stanovništva ima neku neurozu koja je izlječiva, ali se stide da odu psihijatru ili ne prepoznaju simptome, pa se bjese po tavanima? Zašto ovako, kad znam da umijete i da možete bolje?", piše Jovana Gligorijević za Vreme.

(Index hr/Alen Avdić)