Senka Baranović je primarijus, specijalista anesteziologije, koja je nakon više od petnaest godina rada i truda u Hrvatskoj došla do zida, do, kako nam kaže, situacije u kojoj je morala da bira da li će stagnirati ili će učiniti nešto za sebe i obezbijediti da jednog dana ima pristojnu penziju.
 
“Ja radim vrlo zahtjevan posao. U Hrvatskoj imate pet-šest dežurstava tokom mjeseca, 24 sata, nema poštovanja evropskog radnog vremena, prekovremeni sati se ne plaćaju, odnosno plaćaju se smiješno. Ali nije riječ o novcu, već o poštovanju rada”, kaže. Uslovi su teški, ljudi napeti, bolje prolaze oni koji imaju agresivan stav, piše “B92“…

“Gledala sam starije koleginice koje su odlazile u penziju sa 40 godina staža u vrlo teškom poslu u kojem ima puno noćnog rada, koje su razmišljale hoće li od penzije moći da kupe recimo knjigu. To je život u kojem ste puno uložili u sebe i očekujete nekakvu minimalnu egzistenciju u skladu s tim”, kaže doktorica Baranović.

U Edinburgu, u Škotskoj, radi tri dana sedmično po deset sati i uz dva dežurstva mjesečno ima traženih 38 radnih sati sedmično. Ako se slučajno i dogodi da neke sedmice radi više, iduće radi manje kako ne bi prebacila dozvoljenu satnicu, kaže.

“Ovdje možete priuštiti šta hoćete, svakog dana jesti u restoranu ako želite. To u Hrvatskoj ni s dobrim ljekarskim platama ne možete priuštiti. Možete ići u pozorište, kino, možete putovati na vikend, tri-četiri dana, imate vremena za to”, kaže Senka Baranović i ističe nešto što možda objašnjava sve: “U cijelom profesionalnom životu nisam toliko spavala, a to mi užasno puno znači.”

Odnos prema zaposlenima je u Škotskoj drugačiji, kaže. Prijavila se za dodatnu edukaciju i upitala nadređene može li za nju dobiti slobodne dane, na šta je dobila odgovor koji ju je u prvi mah zbunio – ne samo da ima pravo na slobodne dane, već joj je edukacija i plaćena, bez obzira na to što za sada ima ugovor samo na jednu godinu.

Kad te šefovi pozovu na razgovor

Slično iskustvo s radnim uslovima ispričao nam je i Jagor (pravo ime poznato redakciji), doktor koji je u Veliku Britaniju stigao 2014. godine iz jedne manje bolnice u Hrvatskoj, u potrazi za supspecijalizacijom koju je želio.

Kada je nakon nekoliko mjeseci rada u bolnici u jednom manjem engleskom gradu odlazio prvi put na godišnji odmor, u Hrvatsku, nadređeni su ga pozvali na razgovor. “Razmišljao sam da li sam napravio nešto pogrešno”, rekao nam je. “Ali oni su mi kazali da su jako zadovoljni sa mnom i da žele da me pitaju šta bi oni kao kolektiv mogli učiniti da se kod njih osjećam još bolje.”

Posebno su ga oduševile kolege, koje su se potrudile da se osjeća dobrodošlo, kao i činjenica da u maloj bolnici u manjem gradu radi s opremom kakvu većina bolnica u Hrvatskoj može samo da sanja.

Jagor je u Englesku došao s porodicom. Supruga je našla posao kojim je zadovoljna, a djeca su prezadovoljna u novoj sredini.

“Kada govorimo o besplatnom školovanju, to u Hrvatskoj nemamo. Ovdje su djeca u školi dobila apsolutno sve, knjige, sveske, pribor… Kupili smo jedino školske uniforme. Osim toga, dobili su asistente u nastavi koji su im pomagali da savladaju jezik i razlike u gradivu.”

“Prilika koju nisam mogao da propustim”

Treći sagovornik je Marko Lukić, 33-godišnji oftalmolog iz Hrvatske, koji je nakon završene specijalizacije imao dobre ponude u Hrvatskoj, ali se odlučio na odlazak iz želje da profesionalno napreduje.

“U to vrijeme otvorila se pozicija supspecijalizacije iz stražnjeg segmenta oka (Medical Retina) u prestižnoj oftalmološkoj bolnici Moorfields Eye Hospital u Londonu. Bila je to prilika koju nisam mogao da propustim. Želio sam da vidim da li uopšte mogu da konkurišem na jednoj takvoj poziciji”, priča on.

Posao je dobio i počela je bitka s administracijom, dobijanje privremene dozvole za rad, jer Velika Britanija ima restrikciju na zapošljavanje hrvatskih građana, polaganje ispita iz engleskog jezika koji je bio uslov za dobijanje licence, ali i traženje stana u skupom Londonu.

“Posebno mi se svidjelo što se uvijek uvažava tuđe mišljenje, pa čak i ako ste mlađi. Podstiču se izuzetnost i svaka želja za napretkom dobije podršku.”

“Želim da se vratim u Hrvatsku, ali ne još. Mogućnosti koje mi London i moja klinika pružaju su nevejrovatne i bila bi velika šteta kada ih ne bi iskoristio”, kaže Marko Lukić i ističe da upravo iskustvo i znanje koje može steći, bogatstvo koje dobije upoznavanjem ljudi različitih kultura i običaja, te stvoreni kontakti, mogu koristiti ne samo njemu, već i Hrvatskoj kad bi to Hrvatska htjela i znala da iskoristi.

On, najmlađi od troje sagovornika, jedini je koji kaže da planira da se jednom vrati u Hrvatsku, aiko sve troje na neizbežno pitanje o eventualnom povratku u Hrvatsku odgovaraju jednako, da postoji čežnja za domom, da nije lako i da se preispituju, ali da su odluku o odlasku donijeli racionalno, a ne emotivno.

Možda jednom, kada se neka vlada zabrine zbog “nepovratnog urušavanja kvaliteta pružanja zdravstvene nege hrvatskim građanima” – na koje upozoravaju iz Ljekarske komore – ta racionalna odluka bude drugačija.

(Merima Druškić)