7.3.2018. 8:30
0
Dr. Martin Berishaj: Vučić još uvijek zamjera Miloševiću što nije uspio stvoriti Veliku Srbiju
Prof. dr. Martin Berishaj redovni je profesor Univerziteta u Prištini i Direktor znanstveno istraživačkog instituta „Albanica“ u Ljubljani. U intervjuu za Patriju dr. Berishaj se prisjeća Prizrenske lige, trenutnim odnosima između Srbije, Albanije, Kosova i Bosne i Hercegovine, te pojavi Milorada Dodika u ulozi najisturenijeg „srpskog brižnika.“

NAP: Diplomirali ste 1984. na Fakultetu društvenih nauka, magistrirali i doktorirali na Univerzitetu u Ljubljani. Objavili ste djelo „Međunarodni značaj Prizrenske lige“. Liga je bila tragični pokušaj da se odbrani albanski narod na tadašnjim prostorima Crne Gore i Srbije. Čini se da se tada pokazao veliki problem novih stoljeća u nacionalnim odnosima na Balkanu.

Berishaj: Vratili ste me više od tri decenije unazad, kada sam se počeo kao dvadesetogodišnjak baviti političkom poviješću Albanije i općenito Balkanom. U to vrijeme, je moj diplomski rad bio objavljen u tada revolucionarnoj izdavačkoj kući »Krt« u Ljubljani. Knjiga je, inače, posebno bila na meti dežurnih srpskih nacionalista poput akademika Milorada Ekmečića i Dobrice Ćosića; prvi me je nazvao velikoalbanskim nacionalistom, i tada je bilo u modi da se tome doda i iredentista, koji se »usuđuje pisati o albanskom pitanju« (dakle tko god je u to vrijeme poslije studentskih demonstracija u Prištini 1981 godine, se bavio i »usudio se baviti znanošću«  Albanijom, Kosovom i Albancima, posebice, ako je bio Albanac, bio neminovno etiketiran protudržavnim elementom)  dok drugi, Dobrica Ćosić me je optužio da sam ga neumjesno citirao!, pošto sam kao moto mog rada uzeo njegovu misao: (»Mučno je samim rođenjem biti nerazdužno dužan mrtvima, i biti nekome i u svemu kriv, što si sin, unuk, potomak onih koji su svjesno i zabludno ratovali za slobodu i ujedinjenje.«), iz njegove knjige »Stvarno i moguće« koja je bila u Jugoslaviji pod indeksom. Tu parnicu sam inače  dobio jer sam ga pravilno citirao.  Tada sam shvatio da je, baviti se graničnim pitanjima, ili graničnim studijama, veoma rizično. Zato jer se oko tih studija na terenu suočavaju konkurentne ideologije. A pošto Albanija od sjevera, istoka i juga, sa sviju strana graniči sa svojim etničkim prostorom, negdje u dubini teritorija i do 120 km, ta konkurentnost ideologija mora imati izuzetnu  kondiciju.  

Nakon Istočne krize 1875 godine se ne samo na Balkanu već i šire, nazirala nova arhitektura jednog poretka koji će se dakako pokazati drugačiji, i po formi i po sadržaju. Osmansko carstvo je u to vrijeme počelo »pucati po šavovima«. Na rubnim dijelovima tog carstva, gdje su se graničili »drugi sa drugima« pojavilo se albansko pitanje. Prvo »nagrizanje« albanskog etničkog prostora je zapravo počelo nakon San Stefanskog mira, jer do tada je taj prostor bio kao cjelovit, u sklopu Osmanskog carstva, koji je inače administrativno bio podijeljen u četiri vilajeta: Skadarski, Kosovski, Janjinski i Manastirski odnosno Bitolski. Tada je primjerice, Crna Gora dobila prvi put mogućnost izlaska na moru, u Baru, međutim, ona nije smjela isticati na brodovima svoju zastavu.  Da bi se revidirao San Stefanski sporazum, a s time da bi se onemogućilo Rusiji širiti svoj utjecaj na Balkanu, se organizira Berlinski kongres koji je započeo svoje radove 13.07. 1878, dakle samo tri dana nakon uspostavljanja Prizrenske lige, čija je zadaća bila očuvati etnički prostor u jedan korpus. Albansko se pitanje nije kao takvo pojavilo na Berlinskom kongresu (ono je inače bilo tretirano kao geografsko i ne kao nacionalno ili etničko pitanje) osim kada je francuski poslanik Sain Vailler, zatražio da se području Mirdita zadrži status kojeg je on imao za vrijeme Napoleona III.

Tamo gdje se trebalo razgraničiti Osmansko carstvo sa novonastalim državama nakon Berlinskog kongresa, kao što su bile; Grčka, Srbija i Crna Gora, su nastali konflikti i sa time, i nepriznavanje granica koje su slijedile nakon toga. Prizrenska liga kao vojno politička organizacija je se odlučila suprotstaviti  28. članu Berlinskog sporazuma, po kojem bi Crnoj Gori trebalo pripasti Plav i Gusinje sa okolinom. Nakon borbi koje su uslijedile, gdje su Crnogorci doživjeli poraz, su se velike sile odlučile da bi umjesto Plava i Gusinja, Crnoj Gori predali albanska katolička plemena Hoti i Grude, polazeći od ideje da će Crnogorce i Albance udružiti kršćanska baza religije, te da će, taj teritorijalni spor lakše rješavati na toj razini.  Međutim, ni to se nije pokazalo kao rješenje, jer i u tom sporu su Crnogorci bili uskraćeni za mogućnost širenja svoje teritorije. Sve do Ulcinjske krize 1881 (kada je Turskoj postavljen ultimatum, (jer je međunarodna flota koja je bila zasidrana pored Dubrovnika), da ukoliko ne bude predala Ulcinj Crnoj Gori, Carigrad će biti napadnut. Tada je Derviš paša sa 12000 vojnika napao Ulcinj i ugušila u krvi Prizrensku Ligi te protiv albanske volje, nasilno predala Ulcinj Crnoj Gori. Ukratko sam želio predstaviti slijed događaja nakon istočne krize, te prikazati nasilno širenje novonastalih država, Srbije, Crne Gore i Grčke na uštrb albanskom, bosanskom ili hrvatskom  etničkom prostoru. Ovdje želim napomenuti, da nikada, Albanci nisu u svojoj povijesti imali teritorijalnih pretenzija do susjednih država, za razliku od susjeda, Srbije, Crne Gore i Grčke. Kompleksnost zavojevačkih slovenskih politika, primjerice, Crna Gora je širila svoj teritorij 5 puta od 1875 do 1918 godine (posebice kada se dodaje i tajna Londonska konferencija ambasadora 1913 godine, gdje se dodatno fragmentira albanski etnički prostor).

U arhitekturi novonastalih država na području bivše Jugoslavije, posebno, u pokušaju da se definiraju granice tih država, se kao posebno načelo, bazirajući se na Badinterovoj komisiji, ispostavlja katastarski princip. Dakako, pri tom se treba jasno reći, da se katastarski princip ne smije uzeti kao ekskluzivni i jedini, jer se konačno ne može granica jedne države prekrojiti po nečijoj njivi! Spominjem tu činjenicu, jer nastaje veliki problem kada se pokrivaju katastri, ili , u primjeru Kosova, kada je cjeloviti katastar ukrala Srbija u vremenu kada je vojno bila poražena na Kosova nakon rata 1999. godine. Tada nastaju poteškoće, posebice, kada imate jednu političku elitu, koja je u stanju potpisivati šta god, samo da bi ostala na vlasti. Takav primjer imamo trenutno na Kosovu u pogledu demarkacijske granične linije sa Crnom Gorom. Ja sam član kosovske državne komisije koja se usprotivljuje potpisanom sporazumu sa Crnom Gorom u Beču 2015, gdje Kosovo gubi oko 85 km2., teritorije. Prethodna komisija je pristala da slijedi načelu katastra, iako je znala, da ni Crna Gora nema katastra koji bi pokrio taj planinski vijenac Čakor, Kula Hajla, već, je zatražila, da se granica pomjera tamo gdje »dodiruje kosovski katastar«. Ja sam u tu svrhu, izdao knjigu » Zhberja e Kufirit etnik« (Raskrajanje etničke granice) koja je bila objavljena u Tirani, uz recenziju prof. dr. Ernesta Petriča, međunarodno priznatog stručnjaka, bivšeg predsjednika Ustavnog suda Slovenije, i člana International Law Commission pri UN. Ideja vodilja te studije je dakako, proces nevidljivosti granica odnosno, njihova neutralizacija, u kontekstu širenja evropskih integracija, uz striktno definiranje granica kao tradicionalnog omotača suvereniteta jedne države, gdje će se poštivati dobrosusjedski odnosi. Naravno, tu želim napomenuti, da se u primjeru Kosova pojavljuje načelo koje prati svaku novu državu koja se sučeljava sa sindromom dječjih bolesti. I ako se vratimo demarkaciji s Crnom Gorom, gdje međunarodna javnost vrši pritisak da bi kosovski parlament ratificirao taj međunarodni sporazum! Osobno mislim, da je u tom procesu delimitirana nova granica i ne ona iz 1974 (gdje je Kosovo imalo intrafederalne granice u bivšoj Jugoslaviji, a za kritični datum je Predsjednik Ahtisaari uzeo 31.12. 1988. dakle granice prije abrogiranja autonomije sa strane Miloševića 1989 godine). Za Kosovo je uti possidetis omenjeni datum. To znači da su administrativne granice Kosova priznate iz bivše Jugoslavije. Slijedeći tu logiku, onda je administrativna granica Kosova iz 1989 spuštena niže planinskog vijenca za 5,8 km odnosno uz cijelu graničnu liniju po potpisanom ugovoru Kosovo gubi 82 km2. Dakle, Kosovu je od izuzetnog interesa da uspostavlja dobrosusjedske odnose sa državama s kojim graniči, poštivajući načelo reciprociteta.

NAP: Kao neko posebno upućen u stanje odnosa Srbije, Albanije i Kosova, vi danas najbolje znate šta je ključ mira na tom dijelu Balkana. Sjetimo se neprekidnih, dugogodišnjih napetosti između Srbije i Kosova. Srbija prijeti, a Kosovo ne ostaje dužno. Mnogi su skloni to natezanje nazvati nepotrebnim. Naime, Bondstil je jedna od najvećih američkih vojnih baza u južnoj Evropi.

Berishaj: Odmah na početku želim da budem jasan, da bih bio shvaćen kako treba. Albancima na Kosovu ne smetaju Srbi koji žive stoljećima na tim prostorima, već, nam smeta prisutnost srpske države u Republici Kosova! Tu je dakle, problem kojeg Srbi ne mogu još uvijek shvatiti. Zanimljivo je da Srbi na Kosovu se još ne mogu dobro osjećati u poziciju ustavom zagarantiranog statusa ravnopravnog naroda, jer ravnopravnost sa Albancima shvaćaju kao podcjenjivanje! U tom smislu, mislim da Srbi premalo rade na toj integraciji. Oni dakako nose podsvjesno breme kojeg se ne mogu stresti olako, dakle percepcije Kosova kao koljevke srpstva!  S jedne strane i novonastalog stanje kao »subjekta koji čeka« da se to srpstvo iz prošlog vijeka opet instalira na tom prostoru. Službeni Beograd, slijedeći tu logiku, dualističkog odnosa do Srba, srpstva i Kosova s jedne strane, iako  je svjestan da je Kosovo izgubilo, modificira taj odnos u značajnu tržnu nišu sa kojom ta politika, koju personificira Vučić želi dobiti maksimalno u prostoru i vremenu. Pri tome se smetne sa uma i zaborave da Kosovo nije samo geografski pojam, ili kako ga je Krleža podrugljivo nazvao »srpsko stanje duha« već  međunarodni projekt odnosno stjecište interesa koji nisu ne albanski i ne srpski, već mnogo širi. Vi ste napomenuli Bondstil. Svakako ta baza je jedna od projekata koji su plod tog međunarodnog projekta. Osim toga autocesta koja povezuje Prištinu sa Durresom (Dračom) i koja nastavlja do Merdara i do Niša, je dio tog povezivanja koja su dugo nedostajala. Napomenut ću tu i energetsku interkonekciju između Albanije i Kosova koja otvara novo poglavlje u ekonomskoj integraciji tog etničkog prostora. Tu integraciju, odnosno povezanost u ekonomskom, političkom i kulturnom smislu, između Kosova i Albanije, u Srbiji tumače kao stvaranje »Velike Albanije«!

Ideja tzv. Velike Albanije je posljedica velikosrpskih ideja u glavama srpskih političara. Osobno Albanci nemaju nikakvih problema sa time. Mi smatramo, da se taj politički prostor treba urediti po uzoru evropskih integracija. U političkoj terminologiji u albanskom jeziku ne postoji ta distinkcija Velike ili male Albanije. Postoji termin albanski etnički prostor, u kojoj su trenutačno međunarodno priznate dvije albanske države. Pritom želim napomenuti da se Albanci na Kosovu nisu postali neodvisni od Albanije nego od Srbije, i s time u svezi mene osobno, nikada nje smetalo više slovenskih država u prostoru Evrope, recimo Češka, Slovačka, Poljska i da ne nabrajamo dalje, ne znam zašto smeta nekome da postoje dvije albanske države. Da li će se u smislu kompatibilnosti ekonomskih, kulturnih ili političkih projekata odlučiti Albanija i Kosovo da nastupaju prisnije, bit će pitanje na kojeg će trebati odgovoriti. Takvih projekata ima i danas, recimo kao što sam napomenuo energetski čvor ili interkonekciju, onda autocesta onda obrazovni i kulturni projekti. Svaki od ovih projekata ne trpi granice, zato u tom smislu treba granicu i drugačije percipirati. Nažalost,  albansko- albansku (kosovsku) granicu u prvoj vrsti Srbi i Srbija ne mogu još uvijek doživjeti kao samo liniju na topografskoj karti, već bi je željeli vratiti u poziciju 50 godina prošlog vijeka!, Tako nešto već je povijest, za Albance i sve one koji žele ići iz Prištine do Drača za 3 sata umjesto da se vrate u poziciju prije pedeset godina! 

NAP: Vidjeli ste da Milorad Dodik prijeti Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, a da ga podržava Vučić. Jesu li mogući novi sukobi na Balkanu?

Berishaj: Srbizacija Bosne ili bosnizacija Kosova je jedan od projekata koji je još uvijek u glavama onih koji nisu uspjeli realizirati zapadnu liniju Velike Srbije u smjeru Virovitica – Karlovac - Karlobag. Zato, oni koji tako razmišljaju nisu zamjerili Miloševiću da je započeo rat da bi stvorio Veliku Srbiju, već, su mu zamjerili zato što nije uspio realizirati taj projekat. Među njima, je svakako i Vučić, koji je inače bio ministar informiranja za vrijeme rata na Kosovu! Pojava Milorada Dodika u ulozi najisturenijeg srpskog brižnika projekta koji je doživio debakl se nikako ne smije podcjenjivati, pogotovu danas kada Evropa Srbiju gleda preko prstiju i ne zahtjeva od nje političku demiloševićizaciju kao što se zahtijevalo od Njemačke poslije rata denacifikaciju. Srbija, želi kao što sam prije napomenuo, izvući koliko se može i iz tzv. Republike Srpske u Bosni i odnosa Srba na Kosovu. Međutim, ukoliko neće biti više Bosne u Banjaluci i više Kosova u sjevernoj Mitrovici, mogućnost oživljavanja tih i takvih Dodika i njima sličnih, će biti svakog dana veća. A što se tiče mogućnosti o sukobima na tim prostorima, mislim nažalost, da postoje, ukoliko država kao takva ne bude se ponašala »državnički« na cijelom prostoru. Ali, također trebamo reći i obeshrabriti one koje sukobe žele imati, da su danas posve druge okolnosti od onih kada se u Bosni sveo identitet Bošnjaka i Bosne kao cjeline, na »kahvu, minder i džezvu!«

NAP: Ako bi neki strani, nezavisni historičar posmatrao historiju regiona, zaključio bi da je Srbija sila koja je određivala i usmjeravala sve ratove na Balkanu. Taj stranac bi mogao pomisliti da se stoljećima ništa ne mijenja. Uvijek isti napadaju i uvijek se drugi narodi progone.

Berishaj: Ne samo strani i ne samo nezavisni historičari već svi koji znaju historiju regiona znaju da je Srbija potpomognuta od Rusije u to vrijeme a i kasnije vodila ratove u regiji, napadala, vršila genocid i proganjala druge narode. Ali nažalost su ti »drugi« narodi brzo zaboravili  šta se desilo sa njihovim roditeljima i svojima u individualnom smislu, i narodom, kao takvim u kolektivnom smislu. Oni su u svojim velikosrpskim projektima imali decidno određeno, šta trebaju činiti. Da bi relativizirali taj odnos do rata, Srbi su u tom smislu na njima svojstven način, kao »rugali« svojim junacima. »rado Srbin ide u vojnike… dvojica ga vuku a trojica ga tuku«!. 

U svojim pohodima su »druge« narode, pokrštavali ugnjetavali i protjerivali sa svojih ognjišta počevši od Sandžaka, Kosova, Bosne, Vojvodine i Hrvatske, jedne protjeravši ih u Mađarsku, a druge u  Tursku poslije prvog i drugog svjetskog rata. Međutim, ako mi je dozvoljeno, želim sa vama da djelim jedno moje iskustvo koje sam dugi niz godina stekao, proučavajući Srbe i Srbiju, a to je, da su oni jedini narod u regiji koji se NE ZNAJU BRANITI !  i pored ostalog, zato su uvijek i napadali.

NAP: U Ljubljani ste nakon doktorata studirali manjinska prava. Kako je moguće na zapadnom Balkanu dati prava manjinama i Ostalim, kakve po Ustavu imamo u BiH.

Berishaj: Osobno mislim da termin Zapadni Balkan nije adekvatan iz razloga, jer je Balkan mnogo širi i ono seže i van teritorija bivše Jugoslavije. I onda kada se govori o Zapadnom Balkanu, neminovno se kao subjekt  te »tvorevine« se pojavljuje, naravno, Srbija!, ali otom potom.

Prije nekog vremena sam uspoređivao Ustav BiH i Kosova, i došao do zaključka da se i jedan i drugi ustav, u evropskom prostoru a i šire, mogu tretirati kao ustavi koji reflektiraju nešto što se do danas nije moglo naći u normi jedne države u pogledu manjina. 

Zato, mislim da su prava koja se daju manjinama, u suštini, refleks civilizacijskog odnosa i stupnja u kojoj se nalazi većina.


(Patria/Admir Oručević)

0
VIJESTI
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.