Odrednice tog memoranduma su bile osnova politike Slobodana Miloševića, a kojih se ne odriče ni sadašnji politički vrh Srbije. Razlika je u tome što je Milošović pokušavao realizirati te odrednice brutalno etničkim čišćenjem, a sadašnji politički vrh Srbije to radi sofisticiranom politikom koju je Zapad do sada tolerisao, kazao je ovo prof. dr. Nexhmedin Spahiu sa Fakulteta političkih znanosti u Prištini govoreći na današnjoj sesiji Kruga 99. 

"Od pada Miloševićevog režima pa sve do sada, prema Srbiji se upotrebljava politika šargarepe, a ne štapa. Rezultati su minimalni. Nakon izbijanja rata u Ukrajini politika Zapada je u promjeni prema Srbiji. Zapravo, od dolaska Vladamira Putina na vlast, na svim žarištima svijeta gdje su iza zavjesa stajali Zapad i Rusija, pobjednik je bila Rusija. To se odnosi na Afganistan, Irak, Siriju, Liban, Libiju, Kazahstan i drugdje. Ukrajina je postala prevelik zalogaj za Rusiju i već se skoro godinu dana Rusija nalazi u velikoj muci.

Srbija koja skoro dva vijeka vodi politiku između Zapada i Rusije, nalazi se također u velikim mukama. 1844. godine tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije, a kasnije, ministar vanjskih poslova, i dva puta premijer Srbije Ilija Garašanin zacrtao je odrednice srpske vanjske politike između Rusije i Zapada. Ta politika je u vremenskim periodima donijela ponekad više a ponekad manje plodova, ali ona je uvijek kao takva temelj političkoj klasi Srbije. Najplodnija je bila u vrijeme kada je srpsku državu - zvanu Jugoslavija, vodio Hrvat Tito, a najpogubnija do sada kad je srpsku državu vodio Milošević.

Rat u Ukrajini, i pritisci Zapada na Srbiju dovode politiku Srbije u veliko iskušenje. Ili da se odrekne svoje vjekovne politike ili da se sukobi sa Zapadom. Ako se Srbija odluči da se suprotstavi Zapadu, na Zapadnom Balkanu će ponovno planuti rat. Dva su potencijana bojna polja: Kosovo i/ili Bosna. Po mom mišljenju, u tom slučaju, ipak će to biti Kosovo. Pregovori sa Kosovom su u toku i tu će se pokazati da li će Srbija odustati od svoje vjekovne politike i okrenuti novu stranicu ili će ući u ratne sukobe, prvo sa Kosovom a u daljnoj fazi sa NATO-om.

Bosanska intelektualna elita treba razmisliti kako će se Bosna ponašati u oba slučaja. To jest, u slučaju da Srbija poklekne pred Zapadom i zapadnim vrijednostima, i u slučaju da se odluči da se tome suprostavi. U oba slučaja to će biti iskušenje za Bosnu. Iskušenje za Kosovo nije samo u odnosima sa Srbijom već i sa Albanijom. Od Balkanskih ratova 1912-1013, kada je Srbija osvojila Kosovo, Novopazarski Sandžak i Sjevernu Makedoniju, a Albanija postala nezavisna, odnosi između političara Kosova i Albanije su bili uglavnom konfliktni. Za vrijeme Prvog svjetskog rata najuticajniji političar Albanije je bio Esat paša Toptani. On je bio sukobljen sa Hasanom Prishtinom, Kadri Prishtinom, Bajramom Curriem, Rexhepom Mitrovicom, Dervishem Mitrovicom, Ajdinom Dragom, Bedrijem Pejanijem i drugim koji su predstavljali kosovsku političku elitu. Esad Pasha Toptani je smatran prijateljem Srbije, koji je omogućio srpskom kralju, vladi i vojsci, povlačenje preko Albanije na Korfuzu.

Između dva svjetska rata najmoćniji političar Albanije je bio Kralj Zogu. On je fizički likvidiro Bajrama Curria, Eleza Isufija, Hasana Prishtinu, a na bijeg iz Albanije su primorani Dervish Mitrovica, Rexhep Mitrovica, Bedri Pejani, i mnogi drugi.

U toku Drugog svjetskog rata, posebno 1943-44 godine vlast u Tirani su imali političari sa Kosova, ali je to izazvalo civilni rat u Albaniji. Srpski komunisti su stvorili Komunističku partiju Albanije, novembra 1941. Albanski komunisti su bili mahom koncentrirani u Južnoj Albaniji gdje žive pravoslavni Albanci, mada je među komunistima bilo i onih muslimanskog i katoličkog porijekla. 1945 na Kosovu je bilo svega 20 komunista iz redova Albanaca.
Pobjeda komunista u civilnom ratu u Albaniji, omogućila da se Kosovo, Prizrenskom skupštinom jula 1945 godine odcijepi od Albanije (kojoj je pripojeno 1941 god) i pripoji Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Kada je ovaj akt pripojenja Kosova Srbiji potvrđen zgrada gdje je održana ta skupšina bila je opkoljena partizanima iz Albanije.

Međutim najcrnja epizoda odnosa između Tirane i Prištine dolazi nakon smrti Josipa Broza Tita, to jest, sa kosovskim demonstracijama 1981. Suština tih događaja jeste koketiranje između Beograda i Tirane za rušenje autonomije Kosova. Nakon demokratizacije Albanije imamo sukob između predsjednika Sali Berishe i Ibrahima Rugove, a nakon kosovskog rata između Edi Rame i Ramusha Haradinaja i između Edija Rame i Albina Kurtija.

U verbalnim sukobima između Albina Kurtija i Aleksandra Vučića, Edi Rama je više stajao na strani Vučića, nego na strani Kurtija. Ove historijske činjenice su pokazatelj stvaranja kosovskog nacionalnog identiteta koji će se tek jače razviti učlanivanjem Kosova u međunarodne organizacije (osim možda UN, zbog pretpostavljenog veta Rusije) što je očekivati razvijanjem geopolitičkih kretanja izazvanih ratom u Ukrajini.

U nacionalnom interesu Kosova, u ovom trenutku je važno da razvije odnose sa Bosnom, sa Crnom Gorom i Makedonijom, koji bi mogli biti puno bolji. Uz sve razumijevanje za poziciju ustavno ukliještene Bosne i Hercegovine, odnosi izmedju Bošnjaka i Kosovara mogli bi biti puno bolji i plodniji.

Održavanje Đukanovićeve vlasti u Crnoj Gori je bitna stvar, kako za Kosovo tako i za Bosnu. Makedonija se ne graniči sa Bosnom ali demokratski poredak, civilni pristup sadašnjeg makedonskog predsjednika i makedonske vlade mogu uvijek služiti kao primjer Bosni, a Kosovu još više kao njenom važnom susjedu.

I na kraju, stvaranje duha sporazumijevanja i saradnje između svih ostalih na Zapadnom Balkanu, pomoći će i Srbiji, kao najmoćnijoj državi, da se otrijezni od svoje imperijalne politike spram njenih susjeda", zaključuje Spahiu. 


(Patria/Aldina R.)