Ovaj rođeni Beograđanin prošao je put od zvijezda do trnja, ali, kako kaže, ne žali se. Bez obzira na to što je beskućnik, ponosno korača kroz život i zahvalan je na svakom novom danu.

Prije nekoliko godina, popularni Cvrle je u jednom od intervjua za Mozzart sport" opisao svoj život.

"Po Splitu skupljam flaše u kontejnere. Ima tu neke simbolike - bio sam žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a žuti su i kontejneri. Nakon svih sjajnih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da se ljudi zaboravljaju, nekad više, nekad manje, ali ja sam sklon zaboravu - rekao je Manović.

Inače, Manović je kao igrač počeo 1966. godine u legendarnom Radničkom sa Crvenog krsta, a onda je sljedećih deset godina igrao u Jugoplastici. Osvojio je 2 FIBA kupa Koraća, dvije titule prvaka Jugoslavije, kao i tri titule Kupa Jugoslavije. Bio je dio legendarnog tima u kojem su igrali: Željko Jerkov, Rato Tvrdić, Damir Šolman, Duje Krstulović, Mlađan Tudor, Mirko Grgin, Ivo Bilanović, Branko Macura, Ivica Dukan, Slobodan Bjelajac, Ivan Sunara, Predrag Kruščić, Mladen Bratić, Deni Kuvačić, a vodio ih je Petar Skansi.

Sa juniorskom reprezentacijom je osvojio dva srebran na evropskim prvenstvima 1966. i 1968. godine. Ipak, sve to bili su dani bez mnogo briga. Glavne životne drame su uslijedile kada je počeo rat u Jugoslaviji.

Manović je kasnije, u poplavi suludih nacionalističkih šizofrenija na obe strane, doživio i trenutke da u Hrvatskoj bude Četnik, a u Srbiji Ustaša.

"Split je za mene bio 'cvijet Mediterana', san koji mi se ostvario na najljepši način: Ej, mlad, s dobrim ugovorom, i pun entuzijazma pod koševima! U mojoj su generaciji igrali velikani poput Damira Šolmana, Kreše Ćosića, Dragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani – prisetio se svojih splitskih početaka Manović, za Jutarnji list danas beskućnik sa socijalom nedovoljnom za život.

"Osamdesete su za mene bile puno lošije od sedamdesetih, kad mi je cijeli svijet bio na dlanu. Ipak, smogao sam snage i krenuo dalje nakon što sam praktično izbačen iz Jugoplastike bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju malog sina te bio zahvalan Marijanu Zecu, direktoru transporta u građevinskom preduzeću "Pomgrad", što mi je ponudio radno mjesto vozača FAP-a 114.

"Svaki sam dan, ukratko, vozio šleper na relaciji betonara Stinice - Mertojak - Klis-Kosa po žalo, i tako nekih godinu dana, dok nisam 'avanzovao' i prešao u preduzeće "Jugoplastika - priča Manović.

Život mu je promijenila jeziva tragedija. Izgubio je sina.

"Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao pedeset i osam. Znate kako kažu, da jedna nevolja ne dolazi sama, e ja sam školski primjer. Teško sam se razbolio. Operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestopalačnog. Skoro sam umro od sepse. Tada mi je doktorka u Beogradu rekla da sam medicinski fenomen. Otišao sam u penziju, majka je preminula, stan u Beogradu je pripao sestri koja je također umrla, a njena djeca su ga prodala. Ostao sam bez ičega. Jedina nekretnina u Beogradu mi je sinovljev grob na Bežanijskoj Kosi, koji posjetim dva puta godišnje, jer je autobuska karta od 80 eura preskupa za nekoga ko ima penziju 100 eura - rekao je Manović.

Odlučio je da živi u Splitu iako je i tamo sve izgubio.

"Danas sam beskućnik. Skupljam flaše, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazim. Znate šta? Nije mi do kafića i izlazaka, ali volio bih da mogu da idem u teretanu, da mogu da je platim. Još u meni kuca sportsko srce. I u pozorište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se žalim, jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima, ljeti nakon dugog vrućeg dana, kad se prethodno dobro nakrcam flašama. Nije me sramota, to je život. Takav kakav je, moj je - zaključio je tada Mihajlo Manović.

List "Slobodna dalmacija" objavi po koji članak o životu čuvenog košarkaša, koji se bori i ne posustaje.

"I u pozorište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se požalim jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima ljeti, nakon dugog vrućeg dana, kad prethodnog dana skupim dovoljno boca. Nije me sramota, to je život. Takav je, moj je“, poručio je ranije za „Slobodnu Dalmaciju“.

(Ajdin B.)