"Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa", ispričao je Hilmi.

"Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb [ured] za bolesne gdje sam dobivao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one ponekad davale skromnu naknadu. A ja sam ludio cijelo vrijeme i gledao kako da spasim obitelj i pobjegnem otamo", prisjeća se Hilmi.

"Evo vidi", nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video snimku.

"Tu nema prirode, nema trave, sve je uvenulo, napušteno. Pogledaj ove navodne ovce kako su mršave. Sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo", navodi Hilmi za Balkan Insight, a onda pokazuje i fotografije svoje obitelji i prijatelja.

Neki od njih nisu nikada uspjeli pobjeći iz Sirije.

S druge strane tvrdi da neki koji su propagirali i strogo implementirali rigidna vjerska pravila, sami nisu pratili ta pravila, nego su uživali u svim dozvoljenim, ali i nedozvoljenim ovozemaljskim blagodatima.

Hilmi, koji ima i bosansko i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od 250 ljudi koji su se vratili na Balkan nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su odlučili napustiti Bliski istok jer su se razočarali ISIL-om.

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu otišli kako bi ratovali, države na Balkanu ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu niza zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju sudionike u stranim sukobima.

Neki od povratnika su čak i završili na sudu nakon povratka na Balkan. Nakon svega što su prošli, počeli su uvjeravati ostale muslimane da ne ponavljaju njihove greške i ne odlaze na ratišta na istoku.

Kada je Hilmi, koji je vjernik cijeli svoj život, čuo da je Islamska država proglasila kalifat, bio je odlučan u ideji da tamo ode i uvjeri se je li život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima idealnog islamskog društva.

Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo gdje se već nalazio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je uvjerio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova obitelj tamo mogu ostati kao njegovi gosti. Također ga je uvjerio da se od njega ne traži da pristupi mudžahedinima, što kako tvrdi, nikako nije ni želio ni mogao zbog svojih uvjerenja i lošeg zdravstvenog stanja.

"Moj plan je bio da prvo odem tamo i provjerim kakva je stvarno situacija i ako je zaista onako kako su mi opisali da se nakon nekoliko tjedana vratim kući, prodam kuću i stalno se preselim u Siriju", kaže Hilmi.

Ali kad je stigao u Siriju u veljači 2015. godine, dočekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija.

Kako su se borbe oko Kobanija pojačavale i ISIL-ove snage počele gubiti bitku, Islamska država je uvela izvanredno stanje, oduzela putovnice svim strancima koji su tek došli i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer su "vec stigli u savršeno društvo".

Jedan Bošnjak koji je također živio u kalifatu je jamčio za Hilmija i njegovu obitelj, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim arapskim izbjeglicama iz Kobanija.

Nekoliko mjeseci kasnije Hilmi je dobio devastirano imanje na periferiji grada na turskoj granici, gdje su on i njegova obitelj živjeli više od godinu dana. Hilmi kaže da je u Siriji sreo puno ljudi sa Balkana.

"Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi ali i kriminalaca koji su bježali od zakona.

Gledao sam neke kako snimaju video klipove, poziraju s oružjem, pričaju svasta, a nisu bili u ratu ni jedne sekunde", kaže Hilmi.

Kako su se napadi režima Bašara al-Asada i njegovih ruskih prijatelja intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo - ulice su bile prazne, zgrade uništene, a puno ljudi je poginulo.

"Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stubišta, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi", kaže Hilmi.

Odmah po dolasku je shvatio da kalifat Islamske države nije to što je mislio i počeo je tražiti načine za bijeg kako bi spasio obitelj. Jednom je uspio noću stići do granice s Turskom, ali su ih turski granični policajci vratili natrag i to pucajući im iznad glava. Kasnije je uspio pronaći Sirijca koji mu je ponudio svoju pomoć da pobjegne u Tursku, a za to je tražio 1500 dolara.

"Uspio sam se čuti s mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, stol i da mi šalju novac", prisjeća se Hilmi.

Kako bi pobjegao s teritorija koje je kontrolisao ISIL, Hilmi se morao iskrasti i prijeći preko minskog polja i ograde s bodljikavom žicom.

Uspio je preživjeti zahvaljujući lokalnom vodiču. Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhapšen i proveo je dva i po mjeseca u pritvoru za izbleglice iz Sirije i Iraka.

"Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi i samo mi je jedna misao tada bila u glavi - "šta sam napravio svom djetetu", priznaje Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju natrag u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja ga želi primiti. Hilmi je odlučio da će se vratiti kući gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao kako bi živio svoju vjeru i živio u pravednom društvu za sve kalifatu, mnogi ljudi sa Balkana su na Bliski istok otišli zbog novca.

S bogatim iskustvom kojeg su stekli u ratovima u bivšim državam Jugoslavije devedesetih godina, postali su vrijedan dio u redovima islamističkih snaga.

"Neka oni nekom drugom pričaju o Bogu i hurijama [djevice s kojima pravednici uživaju u raju]. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega", kaže Fisnik, borac rodom iz Makedonije.

"Da se ne lažemo - mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima", dodaje Fisnik.

Živio je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

"Naši ljudi po džamijama u Europi se lako povežu i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti", kaže Fisnik.

U ljeto 2014. godine Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno s prijateljima sa Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji. Tvrdi da mu je obećano 2000 dolara mjesečno plus ono što će mu dozvoliti da uzme na terenu nakon borbi.

"Bašarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali veće uspjehe oko Alepa u uništavanju njihovih utvrda i čulo se za nas", prisjeća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je vidio u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.

"Gledao sam nakon druge bitke kako Asadovim zarobljenim vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam vidio ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to", kaže Fisnik.

Nakon dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni zapovjednik rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIL-u.

"Nas nije bilo briga za koga se borimo dokle god nas taj netko plaća", kaže Fisnik.

U međuvremenu jedinica se 'popunila' novim plaćenicima među kojima je bilo čak i kršćana, koji su u Siriju došli zbog adrenalina i brze zarade.

"Čak i kad bi se vratili s fronte stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obične ljude se sumnjičilo da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju", objašnjava Fisnik.

On kaže da je najviše novca zaradio kada je transportirao umjetnine do turske granice.

"To su bili kipovi, statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama jer su te stvari smatrali za idolopoklonstvo."

Nakon gotovo tri mjeseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov zapovjednik je nestao – jedinica nikada nije saznala je li ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtijevali da obavlja egzekucije civila, na što on nije bio spreman.

"Znam da sam došao zbog novca, ali nisam došao klati nevine ljude", tvrdi Fisnik.

Ipak, kako bi uopće mogao napustiti Islamsku državu i vratiti se kući, Fisnik i četvero drugih boraca su morali ubiti petero 'špijuna' među kojima su bile i dvije žene. Izbora nije bilo.

"Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih."

Razočarenje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.

"Država nikada nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi", Beriša je rekao za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su zadnjih godina sudjelovali u ratovima na Bliskom Istoku.

"Svako je imao svoju vlastiti priču i cilj. Ali, za one koji su se vratili važno je reći da su se vratili jer su bili razočarani onime što su vidjeli", kaže Beriša.

Beriša nije tipičan džihadist. Završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i doktorirao na Univerzitetu u Tirani.

On kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Asadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Beriša kaže da je razlog zbog kojeg je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je želio pomoći svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.

Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik 'da bi izbjegao jezičke barijere'. Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, zapovjednika Islamske države koji je zapovjedao albanskim borcima.

"Kunem se bogom da nikada prije toga nisam čuo za njega i da ga nikada prije toga nisam vidio", izjavio je Beriša na suđenju u Prištini.

Tvrdio je da je pretraživao internet pokušavajući shvatiti gdje se nalazi i da je tada naišao na video snimku na kojoj se nalazi Mudžaheri. Obzirom da je iz Islamske države bilo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je preko Facebooka kontaktirao prijatelja na Kosovu kako bi mu pomogao da se vrati kući.

"Poslao mi je poruku u kojoj je napisao da je jedan moj rođak bolestan i da se moram vratiti kući. Ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo", rekao je Beriša na sudu.

Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Žalio se na presudu i Beriša odluku čeka na slobodi.

"Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantani pritisci od svih institucija", kaže Beriša.

"Još teže mi je palo to vrijeme kada sam pušten iz pritvora. Do tada, mi povratnici iz ISIL-a smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su na još više počeli stigmatizirati", dodaje Beriša, a prenosi Express.