Strategija koja je dosad ugušila sve narodne proteste nakon Iranske revolucije 1979. – strpljenje i brutalni obračun s demonstrantima – više ne daje rezultate.

Umjesto da se polagano gase i stišavaju, protesti su sve veći i glasniji. Sve više mladih ljudi svjesno riskira svoj život u sukobu s vlastima koje počinju ozbiljno strahovati za svoju budućnost.

Sigurnosne snage sve češće koriste bojevo streljivo kako bi suzbile proteste. Ured visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih naroda objavio je u utorak kako je do tog datuma ubijeno više od 300 ljudi u sukobima demonstranata s vlastima. Od toga su najmanje 40 bili djeca i maloljetnici. Najmlađa žrtva protesta, devetogodišnji dječak Kian Pirfalak, ubijen je prije desetak dana.

Stručnjaci zatečeni

Aktualni protesti zatekli su zapadne stručnjake za Iran i Bliski istok svojom upornošću. Većina je bila uvjerena da se radi o još jednom u nizu protesta koji će u kraćem roku zamrijeti. Iranci su izašli na ulice 16. septembar ove godine nakon što je objavljena vijest o smrti Mahse Amini, 22-godišnje djevojke koja je preminula u policijskom pritvoru nakon što je privedena zbog “neprikladnog odijevanja” – neispravnog nošenja hidžaba.

Protest su predvodile žene i djevojke, no kako su trajali sve duže, a brutalni odgovor vlasti dodavao nove žrtve na listu stradalih, protestima su se pridružili studenti, učenici srednjih škola te u konačnici pripadnici gotovo svih društvenih slojeva. Stanje u iranskom društvu danas je na rubu nove revolucije. A nju vlasti možda neće moći zaustaviti.

Prošli je vikend obilježio incident koji je bio zorna demonstracija stava demonstranata prema sadašnjim iranskim vlastima i islamskoj revoluciji. Snimke objavljene na društvenim mrežama prikazale su rodnu kuću ajatolaha Ruholaha Homeinija u plamenu. Prosvjednici su se obračunali s ostavštinom Islamske revolucije udarivši na muzej i spomenik njezina vrhovnog vođe.

Za većinu zapadnih medija događaji u Iranu prolaze ispod radara. Vodeći se interesima čitatelja, val protesta u autoritarnoj državi, u kojoj su protesti gotovo redovita pojava proteklih petnaestak godina, blijedi u usporedbi sa svakodnevnim užasima iz Ukrajine. Pri čemu je Ukrajina i kulturno bliskija zapadnoj publici od građana Islamske Republike.

Utoliko je značajniji ovosedmični protest iranske repezentacija čiji su igrači odbili pjevati himnu prije utakmice s Engleskom. Iranski igrači stajali su u tišini na travnjaku, izražavajući tako podršku protestima koji traže kraj teokracije u svojoj državi. Pa i po cijenu vlastitog života.

Slučaj himna

“Moramo prihvatiti da uvjeti u našoj zemlji nisu kakvi trebaju biti i da naš narod nije sretan”, rekao je prethodni dan kapetan iranskog tima Ehsan Hajsafi. “Mi smo ovdje, ali to ne znači da ne trebamo biti njihov glas ili da ih ne moramo poštivati. Štogod da imamo, dugujemo njima.”

Isti su dan iranske vlasti uhitile dvije popularne iranske glumice, Hengameh Ghaziani i Katayoun Riahi, zbog njihovih objava na društvenim mrežama u kojima izražavaju potporu prosvjedima. One su posljednje u nizu slavnih osoba u Iranu koje su odabrale narod ispred države.

Iranska revolucija 1979. bila je zajednička borba sekularnih i vjerskih skupina protiv omraženog šaha Mohameda Reze Pahlavija, no vjerske su skupine u konačnici preuzele riječ u vladi koja je zamijenila šahov režim. Iranskom narodu na referendumu je ponuđen binarni izbor između islamske republike i monarhije te se većina Iranaca odlučila za prvu opciju, s Homeinijem kao vrhovnim vođom.

Demokratija je u Iranu postojala na papiru. No u praksi je vrhovni vođa držao sve ključne poluge vlasti u svojim rukama dok je kandidatura za političke funkcije dopuštena samo onima koji dobiju odobrenje Vijeća čuvara – moćnog ustavnog vijeća koje nadgleda izbore, odobrava kandidate i može preglasati parlament. Polovicu članova Vijeća izravno postavlja vrhovni vođa, a polovicu predlaže čelnik iranskog pravosuđa uz potvrdu parlamenta.

Homeinijevo vijeće, kao i ono njegova nasljednika Alija Hameneija, s godinama je zatvorilo politički prostor svim reformskim političarima koji su se zalagali za veću demokratizaciju iranskog društva. Na posljednjim izborima, na kojima je za predsjednika izabran radikalni i ultrakonzervativni Ebrahim Raisi, Vijeće je spriječilo kandidaturu većine umjerenih kandidata, uključujući i sve suradnike bivšeg predsjednika Hasana Rohanija, potpisnika Iranskog nuklearnog sporazuma koji se zalagao za bolje odnose sa Zapadom.

Brutalna reakcija

Iransko stanovništvo, većinom mlado i relativno dobro obrazovano, nije propustilo uočiti sve manju demokratičnost izbora. Ali i sve veću marginalizaciju reformističkih i umjerenih političkih struja.

Prvi značajni protesti pojavili su se na prijelomu stoljeća, u junu 1999., kada su iranski studenti prosvjedovali zbog zatvaranja reformističkih novina Salam. Iako su studenti protestvovali mirno, policija je izvela raciju u studentskom domu. Tokom nje je ubijen jedan student. Uslijedilo je šest dana nasilnih protesta širom zemlje u kojima je ubijeno najmanje pet osoba, a više od 200 ih je ranjeno. Uhićeno je oko 1500 ljudi, a više od 70 studenata je nestalo.

Snažna i brutalna reakcija vjerskih vlasti na studentski protest dovela je do njegova brzog gašenja, ali je istodobno pokazala slabost i nesigurnost vladajućih koji su očito počeli strahovati od scenarija koji je srušio šaha Pahlavija.

Sljedeći veliki protest počeli su deset godina kasnije, nakon predsjedničkih izbora 2009. kada je pobjednikom proglašen konzervativni političar Mahmud Ahmadinedžad. Prema Vijeću čuvara, Ahmadinedžad je pobijedio reformističkog bivšeg premijera Mir-Hoseina Mousavija s gotovo dvotrećinskom većinom glasova na izborima koji su bili “potpuno slobodni”.

Blic demonstracije

Unatoč velikoj izlaznosti, rezultati su bili objavljeni samo dva sata nakon zatvaranja birališta, a zapadni stručnjaci i think tankovi zaključili su kako je izgledno da su na rezultate izbora utjecale ozbiljne izborne prevare.

U sukobima s vlastima poginulo je više od 70 ljudi, a sigurnosne snage uhapsile su više od 4000 demonstranata i reformističkih političara. Protesti su dijelom zamrli, a dijelom poprimili druge oblike borbe protiv vlasti, poput bojkota robe koja se oglašavala na državnoj televiziji, paljenja svih električnih uređaja u kući tijekom središnjeg dnevnika i “blic-demonstracija” na kojima bi se prosvjednici okupili samo dovoljno dugo da nekoliko puta uzviknu “Smrt diktatoru!”, a potom bi se razišli prije dolaska snaga sigurnosti.

Protesti su sporadično tinjali i 2011. i 2012. godine, a novi val masovnih prosvjeda zemlju je zahvatio 2017. kada su građani Irana počeli glasno zazivati ekonomsku stabilnost, veću jednakost i ono najvažnije – dehomeinizaciju i odlazak Alija Hameneija, dakle izravni udar na sam režim. U protestima je ubijeno do 25 ljudi, uhapšeno ih je gotovo 5000, a protesti su većinom zamrli s početkom 2018., iako se i tokom godine održalo nekoliko prosvjednih skupova.

Najmasovniji protesti prije sadašnjih dogodili su se krajem 2019. u takozvanom Krvavom novembru kada su državne snage ubile više od 1500 ljudi. Iako je proteste potaknuo skok cijena goriva, oni su bili posljedica već desetljeća dugog nezadovoljstva vlastima – od brutalnog suzbijanja prethodnih protesta preko gaženja ljudskih prava Iranaca do državne korupcije i raširenog siromaštva naroda.

Glavna faza protesta završila je nakon samo četiri dana zbog brutalnog i učinkovitog obračuna vlasti s prosvjednicima, a državni čelnici potom su pooštrili cenzuru kako bi prikrili prave brojke ubijenih u protestima.

Ovo je samo produžetak

Najnoviji protesti, čiji je povod bila smrt Mahse Amini, zapravo su svojevrsni produžetak masovnih protesta koji su počeli 2009. godine, no bitno je naglasiti po čemu se razlikuju od svih dosadašnjih – oni se ne smiruju. Svi dosadašnji potesti u Iranu trajali bi nekoliko dana intenzivnih okupljanja te bi potom zamrli i sporadično izbijali u manjem obliku. Aktualni protesti već treći mjesec zaredom bilježe svakodnevne proeste u desecima iranskih gradova, a kako vrijeme odmiče, pridružuje im se sve više slojeva društva.

Projekt za kritične prijetnje (CTP), nezavisni think tank koji svakodnevno prati razvoj događaja od početka prosvjeda zbog smrti Mahse Amini, do danas je zabilježio prosvjede u najmanje 183 grada u svim iranskim pokrajinama. Kako su vlasti na demonstracije reagirale ograničavanjem pristupa internetu i mobilnim mrežama, lako je moguće da je stvarna brojka znatno veća.

Iranske sigurnosne službe posljednjih su dana usredotočile svoje napore na suzbijanje protesta na iranski Kurdistan, tvrdeći da odatle režimu prijete kurdske militantne skupine. Riječ je o promjeni teza u odnosu na dosadašnje tvrdnje režima da iza prosvjeda stoje zapadne sile i Izrael. Kurdi su manjina i time lakša meta na kojoj se može “trenirati strogoća”, a “pomaže” i to što je Mahsa Amini bila Kurdinja te su prosvjedi i počeli u Kurdistanu.

Saka smrt dovodi do masovnijih protesta

Unatoč tome, postaje očito da sigurnosne snage nemaju dovoljno ljudi i organizacije da bi mogle suzbijati paralelne poteste u cijelom Iranu, a vlasti, čini se, počinju shvaćati da demonstracije niti će proći sami od sebe, niti će ih biti moguće nasilno prekinuti.

Svaka smrt prosvjednika – dosad ih je prema navodima UN-a najmanje 300, a prema međunarodnim udrugama za ljudska prava i više od 400 – vodi do sprovoda i novih protesta na kojima dolazi do novih sukoba, novih ubijenih i novih sprovoda i prosvjeda, u spirali kojoj se ne nazire kraj.

Vlasti su stoga pokazale prve znakove spremnosti na popuštanje, što je značajan odmak u odnosu na Hameneijevu tezu da je kompromis znak slabosti te da samo dovodi do daljnje slabosti. Dužnosnici bliski vrhovnom vođi rekli su da su otvoreni spram mogućnosti političkih reformi kao sredstva za smirivanje prosvjednika, no CTP ističe da bi takve reforme teško promijenile prirodu režima ili njegovo ponašanje.

Sekretar Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti Ali Šamkani razgovarao je o neodređenim “mjerama liberalizacije” s vodećim reformistima, među kojima je i Hasan Homeini, unuk prvog vrhovnog vođe Islamske Republike.

Homeini je početkom mjeseca pozvao na uvođenje “demokracije temeljene na većini” i upustio se u indirektnu kritiku Vijeća čuvara. Osudio je i nasilje, ali i ponovio tvrdnje vladajućih o ulozi stranih aktera u poticanju prosvjeda.

Iako vlasti naizgled rade male korake u smjeru potencijalnog smirivanja prosvjednika, čini se da se samo radi o ispipavanju terena za slučaj da se prokušana metoda – brutalna opresija – pokaže neučinkovitom. A od nje još nisu odustali.

Smrtne presude

Iranski Kurdistan ove je sedmice izgledao kao ratna zona, s požarima na ulicama i snimkama na kojima su odjekivali zvukovi rafalne paljbe. Samo u proteklih tjedan dana u Kurdistanu je ubijeno najmanje 40 ljudi, a vlasti su u suzbijanje prosvjeda poslale i helikoptere i vozila sa strojnicama.

Prema navodima pojedinih organizacija, već je uhićeno više od 17.000 prosvjednika, a policija i Iranska revolucionarna garda uhićene muče kako bi priznali optužbe koje im se stavljaju na teret. Prva je osoba već osuđena na smrt zbog zločina “protiv Boga” i “iskvarenosti na Zemlji”, a uslijedile su još četiri presude nakon nje.

Dok su se masovni prosvjedi u prošlosti događali jednom svakih deset godina, njihova se učestalost počela povećavati te se sada događaju najviše svake dvije godine, a uskoro bi se mogli događati svakih nekoliko mjeseci.

Iza protesta većinom stoje mladi ljudi, rođeni nakon 1990., koji se ne sjećaju monarhije i nad kojima cijeli život vladaju pripadnici teokratske i gerontokratske elite. Prosječna dob u Iranu je 31,7 godina, a prema popisu iz 2011. je 55 posto stanovništva bilo mlađe od 30 godina. Dvije trećine bile su mlađe od 35 godina. Radi se o velikom jazu između generacija u kojem jedna drži svu moć u svojim rukama, a ona brojnija ne vidi svoju budućnost i osjeća da više nema što izgubiti. Njihova glavna motivacija je borba za društvene slobode, a do ideoloških vrijednosti Islamske Republike ne drže ni malo.

U razgovoru za France24 ove sedmice iransko-francuska čelnica udruge Ljudska prava i novinarstvo, Shayda Hessami, pojasnila je kako vlasti sada napadaju samo Kurde jer ih je lako predstaviti kao teroriste, ali da im to u konačnici neće pomoći. “Ovo je revolucija, oni je više ne mogu zaustaviti”, zaključila je Hessami.


(Admir O.)